Ako nekim slučajem uđete danas u zgradu radija Slobodna Evropa u Pragu, nećete naći ništa od entuzijazma, energije i vjere u korisnu misiju. U poplavi dekreta koje ovih dana stižu iz Bijele kuće, jedan se odnosi na prestanak financiranja ove ugledne medijske kuće.
Ovo nije prvi put da se u SAD ističu teze da je funkcija RSE izvršena i da njegovo postojanje nema više svrhe. Prvi put se to dogodilo 1989. godine kada se raspao SSSR i pao Berlinski zid. “Mi smo pobjednici, komunizam je mrtav,” rečeno je tada. Mudri predsjednik Češke, Vaclav Havel, tada je intervenirao i rekao da demokracija treba mnogo više vremena, pozvao je da Radio Slobodna Evropa dođe u Prag. Predsjednik Bill Clinton je pristao. Da je Havel bio u pravu, svjedoči činjenica da je sloboda medija danas manja nego 1989. godine. U Evropi danas ima više autoritarnih režima nego nakon rušenja Berlinskog zida.
Češki i Belgijski ministri spoljnih poslova podržavaju inicijativu da EU treba da spasi RSE, ali EU nikad nije bila poznata po svojoj efikasnosti. A kasa na RSE je prazna. Izlaz, ako ga ima, treba da nađe rukovodstvo RSE. Moje misli su usmjerene u drugom pravcu.
Ko će sad pritiskati vladu Rusije da oslobodi Vladislava Yesypenka, reportera s Krima koji je već 4 godine u zatvoru; Niku Novak, novinarku ruske redakcije koja je osuđena na 4 godine; Ihara Losika, novinara redakcije za Bjelorusiju koji je osuđen na 15 godina; Rezu Valizadeha iz odjeljenja za Iran, koji je otišao da posjeti obitelj da bi završio s presudom od 10 godina; Farida Mehralizada, novinara iz Azerbejdžana kome prijeti kazna od 12 godina zatvora? Lista novinara RSE koji su prolazili kroz zatvore, torture, uznemiravanja i slično je preduga za kratak tekst. Ona će sada biti bitno proširena jer oko 200 novinara iz Rusije, Bjelorusije, Irana, Afganistana, Pakistana, Azerbejdžana imaju male ili nikakve šanse da nađu posao. Moraće nazad, pravo u ruke FSB, Revolucionarne garde, Talibana… Među njima je i Malali Bashir, novinarka koja je inicirala i vodila Facebook stranicu samo za žene Afganistana da barem mogu međusobno pričati; novinari iz Rusije koji su napustili zemlju jer su bili protivnici agresije na Ukrajinu; oni iz Irana kojima je oduzeta imovina ili su im rođaci zatvarani samo zato što rade na RSE; novinari koji su emitirali na jeziku Čečena, koji su se svaki put kad je neki novinar izvana posjećivao sjedište RSE u Pragu sklanjali da ih ne bi slučajno snimile kamere jer se boje za svoje obitelji.
“Umrite, životinje. Vi ste lažljive, gadne, jadne izdajice. Umrite u jarku.” Ovo su riječi komentatora ruske državne televizije kad su radosno saopćili odluku američke vlade o prestanku rada RSE.
Nestanak s medijske scene radija Slobodna Evropa imaće i direktne posljedice na slobodu medija. Prije svega, ukida se jedan profesionalan medij. Zatim, lov na profesionalne novinare u regionu će biti još žešći. Sjedinjene Američke Države nemaju više argumenata da pritiskaju autoritarne režime zato što spriječavaju slobodu medija. Oni koji su dobijali podršku od američke vlade će morati prestati postojati ako ne nađu drugi izvor financiranja. Redakcija RSE na južnoslavenskim jezicima ima u Pragu svega pet ljudi, dok ih je oko stotinu u regionu. Koliko će od njih naći posao?
Nejasno je zašto SAD ukida medije koji se obraćaju građanima drugih zemalja kad te iste zemlje višestruko povećavaju ulaganje u svoje medije koji rade to isto. Nejasno je kako može vlada SAD ukidati odluku Kongresa koji je jedini nadležan za nastavak ili prekid rada RSE! Valjda je obrnuto! Konačno, kako se može donijeti odluka o nečijem prestanku rada, a da se ne kaže zašto se to radi! Ako je razlog u borbi protiv birokratije, nejasno je kakve veze s tim ima RSE! Iz osobnog iskustva znam da je RSE danas efikasnija kompanija nego ikad.
Radio Slobodna Evropa godišnje košta budžet SAD 120 miliona dolara. Korisnici njenih usluga se ne mjere hiljadama, ni milionima, nego desetinama miliona. To je medij koji je u BiH prvi uspio okupiti sve radio stanice u BiH; to je medij koji je bio glavni izvor informiranja za vrijeme rata; medij koji je u Srbiji za vrijeme rata na Kosovu imao slušanost od nevjerovatnih 36%; koji je i dan danas primjer profesionalnog informiranja.
Diktatori se raduju poklonu i imaju dobre razloge za to.
Piše: Nenad Pejić
