Mi smo se svi snašli u Sarajevu, ali ja se tamo uvijek osjećam kao podstanar, a ovdje mi je lijepo, kaže Alija Bajrović
Punih 20 godina Alija Ćedić traži da se obnovi njegova kuća u selu Zamršten iznad Tjentišta. Sagradio ju je 1984., bez nje ostao osam godina kasnije, a pravo na obnovu doma garantiraju mu i ustav i zakoni. Od skromnih primanja sagradio je kolibu, u kojoj živi sa suprugom, ali zimu u njoj ne može provesti. U međuvremenu, na spiskovima za obnovu kuća, ide prema začelju.
– Svaki put za 10-15 mjesta idem unazad na tim spiskovima. Bio sam jednom 18., pa 24., 28., a sad sam na 39. mjestu – čudi se Alija Ćedić.
Koji kriteriji
Alijin komšija Salem Bajrović ne razumije kako komisijama za dodjelu donacija ne dosadi dolaziti u udaljeno selo kako bi povratnicima saopćile da neće dobiti donaciju.
– Ne vidim šta je problem!? Imaš ličnu kartu, bio si prije rata tu, imao si kuću… ima sredstava – napravit ćemo je, nema sredstava – odustani. Ne razumijem po kojim kriterijima neko može biti jedne godine 18., a druge 39. – kaže Bajrović.
Za očajavanje nema vremena, jer ova godina nagradila je strpljenje i trud povratnika, koji imaju malo vremena do snijega da oberu voće. Gori vatra u pušnicama kako bi se osušile šljive i jabuke.
Maćehinski odnos
– Želja za nekim mirom i da si svoj na svome drži nas ovdje. Mi smo se svi snašli u Sarajevu, ali ja se tamo uvijek osjećam kao podstanar, a ovdje mi je lijepo. Sjećam se Zamrštena kada su u njemu bila stada ovaca i krave, svi domaćini u svojim kućama, kada su ove šume koje sada vidiš bile livade i voćnjaci. Maćehinskim odnosom onih koje smo mi birali imamo ružnu i tužnu situaciju da imamo pet-šest kuća napravljenih, 20 srušenih i deset aplikacija koje se vuku po spiskovima. Nekoliko ljudi je i umrlo ne dočekavši da obnove svoje – ističe Bajrović.
Susreti s medvjedom
Dok vješto barata dugačkim motkama i prelazi s jednog na drugo stablo kako bi stresao ukusne plodove, Ramo Ćedić ne izgleda kao čovjek u 66. godini. Kaže da mu ni samom nije jasno kako život brzo prođe. U Zamršten se vratio među prvima. Penziju je zaradio prije rata, a „kod ovih ne bi nikad“. U selu u podnožju Treskavca često se sretne i s medvjedom.
– Gdje god makneš, srećeš ga, ako malo dublje uđeš u šumu. K'o kad je sve zaraslo. Krmadi, medvjedi, nema životinje kakve nema. On svojim poslom, ja svojim. Prepadne on mene, prepadnem ja njega – priča Ramo
Izvor: Dnevni avaz
