Bivši maloljetni i mladi borci Armije RBiH, HVO i VRS mladima Istočnog Novog Sarajeva govorili o besmislu rata i neophodnosti mira.
„Nisam mogao zamisliti da za jednim stolom vidim ljude koji su u ratu bili pripadnici različitih vojski, bez obzira na sve što su tokom rata proživjeli i o čemu su nam danas pričali. Mislim da je korisno da mladi te priče čuju na jednom mjestu i da sami donesu zaključke, tek sada sam razmislio o nekim stvarima i neke stvari sam bolje shvatio. Poslali su nam važne poruke“, kazao je nakon druženja Vladan, učenik drugog razreda Srednje škole „28. juni“ dodajući kako smatra važnim da se ljudi međusobno druže, te kako i sam ima širok krug prijatelja svih nacionalnosti.
Mlade je zanimalo mnogo toga i nisu se ustručavali postaviti pitanja. Nikolu je zanimalo čime se nekadašnji maloljetni i mladi borci bave danas, kako bi reagovali da se sve ponovi i šta bi uradili da se odupru ratu; Gligora je zanimalo da li su ranjeni i kakve imaju posljedice ranjavanja, dok je Jovanu zanimalo kako komentarišu činjenicu da ima ljudi koji su prošli rat i sve što su i oni prošli, a koji ga i dalje zagovaraju…
„Nas niko ništa nije pitao, bili smo uvučeni u sve to, u tom trenutku su nam govorili da se svi branimo jedni od drugih. Ranjen sam, obolio, rat mi nije donio ništa dobro“, kazao je Vladimir Perić iz Nove Bile, bivši maloljetni pripadnik HVO-a koji je u rat otišao sa nepunih 16 godina:
„Bio sam mlad, mislio sam da će mi puška donijeti moć. Rat je bio drugačiji od svega što sam mogao zamisliti. Ranjen sam u nogu, ali su psihičke posljedice koje svi iz rata nosimo trajne“, ispričao je mladima Perić.
„Živio sam mirnim životom, imao sam prijatelje svih nacionalnosti i nisam ni znao ko je koje nacije, a onda je počeo rat i sve se izmijenilo, našao sam se u vojsci i u jednom momentu sam se pitao zašto meni sve to treba i za koga i što se borim. Do 1994. sam proživio svašta o čemu ne želim ni pričati, danas se liječim, odnosno zaliječujem od posttraumatskog stresnog sindroma i bitno mi je da sam preživio”, ispričao je Mario Bošnjak, bivši maloljetni borac HVO-a iz Sarajeva i poručio djeci da uživaju u životu jer je on jedan.
Krstu Rakića iz Rudog rat je zatekao na odsluženju vojnog roka u kasarni „Slaviša Vajner Čiča“ u Sarajevu, a potom se obreo na obezbjeđenju Komande Druge vojne oblasti na Bistriktu i našao se u konvoju u Dobrovoljačkoj ulici:
„Kao mladi ljudi jedva smo čekali da dobijemo oružje, ali kada je počeo rat i kada je počelo da se puca, kada su pucali na mene, u tom momentu za mene je bio kraj svega, želio sam samo da se izvučem iz toga. Razmijenjen sam nakon sedam dana zatvora, poslije nastavio s odsluženjem, izašao iz rata živ, imam porodicu, ali te četiri godine već dugo pokušavam bezuspješno nadoknaditi. Čuvajte slobodu i mir i budite tolerantni u životu“, ispričao je Rakić.
Edin Velić bio je drugi razred srednje škole kad je rat počeo:
„Niko me nije mogao zaustaviti da se ne prijavim. Lažirao sam podatke na zdravstvenoj knjižici da me prime kao starijeg. Našao sam se u ratu, nisam znao ni gdje sam ni šta radim. Ranjen sam u koljeno, imam kraću nogu, ranjen sam i u glavu i danas osjetim svaku promjenu vremena, odem na injekciju kad najave kakve promjene, da izbjegnem bolove na vrijeme“, ispričao je Velić.
Robert Šuban iz Novog Travnika kaže da se u HVO-u našao sa 16 godina, a na pitanje mladih kako bi reagovao da ponovo dođe do ratnih zbivanja, kaže kako bi uradio sve da ovaj put bude što dalje od svega.
„Rat ne donosi ništa, mi i naši suborci smo izašli s oboljenjima, naše obitelji moraju gledati naše nervoze i nezadovoljstvo jer su nas se poslije rata skoro svi odrekli“, ispričao je Šuban.
„Mi već radimo na tome da se odupremo svakoj mogućnosti bilo kakvog zbijanja sukoba, pričamo ono što smo preživjeli, obišli smo kroz ranije projekte mnoge škole širom BiH, kroz ovaj i slične razgovore s mladima šaljemo jasne poruke i mislim da je to pravi način da se na vrijeme borimo. Želimo stalno isticati važnost mira i onog što mir donosi – realizaciju svih želja, snova, mladosti, cura, momaka – naspram rata u kojem gubite sve i ne može vam niko misliti dobro ko bi vas želio uvući u rat“, kazao je Rusmir Piralić, nekadašnji maloljetni pripadnik Armije BiH i predsjednik Udruženja maloljetnih dobrovoljaca odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992.-‘95. Kantona Sarajevo, te dodao:
„Postoje ljudi koji žele kroz rat ostvariti neke svoje ciljeve i koji će uvijek tražiti one koje za te ciljeve mogu iskoristiti. Mi želimo da svoju energiju koristimo za promoviranje mira i želimo mladima poručiti da ne dozvole da ih iko ikada zloupotrijebi“.
„Oni koji zagovaraju rat, ti su se uglavnom i snašli, žive dobro ovdje ili su u inostranstvu, školovali su ili školuju svoju djecu vani, a mi smo tu gdje jesmo. Nas nekoliko smo nešto i uspjeli, ali mnogi naši saborci žive teško, neki su izvršili samoubistvo ili oboljeli“, zaključio je Vladimir Perić.
Profesorica u Srednjoj školi „28. juni“ Edina Omerbašić-Mačkić kaže kako druženja poput ovoga smatra veoma bitnim:
„Jako je važno da mladi na jednom mjestu mogu čuti priče onih koji su prošli kroz sve ono što rad donosi, i iskustva kakva možda ni njihovi roditelji nisu prošli. Ovakvi projekti su nešto što nam pruža šansu za budućnost“, kaže Omerbašić-Mačkić.
