Jula 1995. godine Nedžad Avdić, tada 17-ogodišnjak, preživio je strijeljanje u Petkovcima kod Zvornika. Prije toga, na početku rata, njegovo selo u okolini Vlasenice je zapaljeno i sa porodicom je izbjegao u Srebrenicu.
Prilikom pada Srebrenice, sa ocem je krenuo šumama u konvoju spasa. Nedžad je zarobljen, a otac je ubijen na tom putu i nakon što je ekshumiran, sahranjen u Memorijalnom centru Potočari, piše Radio Slobodna Evropa.
Nedžad je nakon 20 godina šutnje odlučio da progovori. Širom svijeta prenosi istinu o događanjima u Srebrenici i proglašen je počasnim doktorom univerziteta Luton u Velikoj Britaniji. Vratio se u Srebrenicu, našao posao, oženio se i dobio troje djece.
Drama Nedžada Avdića počela se odvijati dok je još kao izbjeglica boravio u Srebrenici.
“Naše selo u blizini Vlasenice je spaljeno odmah na početku rata, a mi smo protjerani i došli smo u Srebrenicu. Ja sam tada imao 17 godina. U Srebrenici je bilo teško, ali sam navikao da svakodnevno gledam masakre, mnogo ubijenih ljudi. Međutim, ono što se dogodilo u julu 1995. godine, na to nisam bio spreman, bio sam šokiran”, kaže.
Ono na šta nije bio spreman je gledanje smrti u oči. Prilikom pada Srebrenice, on je sa odraslim muškarcima krenuo šumama prema Tuzli. U opštoj gužvi, izgubio se od oca i nikada ga više nije vidio. Zarobljen je i odveden na strijeljanje u selo Petkovci kod Zvornika.
“Poslije zarobljavanja, doveli su nas u jednu školu u selo Petkovci kod Zvornika. Čim je pao mrak, oni su počeli sa ubijenjem. Imali su jasan plan – svi treba da budemo ubijeni”, prisjeća se Nedžad Avdić.
Teškom mukom, prisjeća se tog 14. jula, dana kada je trebao da bude ubijen.
“Ne mene je red došao negdje oko ponoći 14. jula. Prije toga, cijelog dana trajalo je strijeljenje. Čuo sam jauke. Ruke su nam vezali, skinuli gornji dio odjeće, cipele i čarape. Utovarili su nas na kamione. Na putu do strjelišta vidio sam mnogo mrtvih ljudi na obje strane puta. Tad sam shvatio da je to i moj kraj. Do tada sam se nadao da ću ostati živ, isto kao što su i drugi imali nadu. Nismo ni mogli pomisliti da će nas srpski vojnici sve strijeljati”, priča Nedžad.
Iako ranjen, pukom srećom je preživio.
“Kamion nas je potom dovezao na mjesto za strijeljanje. Čim je kamion stao, naredili su nam da izađemo i počeli su pucati. Krio sam se iza ljudi, svi su se krili, nadajući se da ćemo živjeti koju sekundu duže. Molili smo da nam daju koju kap vode, pa da nas onda ubiju. Nisu nam dali vode, samo su pucali”, kaže on.
U tim trenucima, riječi su Nedžada Avdića, samo sam pomišljao kako ću umrijeti i da moja majka nikad neće saznati gdje sam i kako sam završio.
“Jedan vojnik je naredio da legnemo i kad smo to učinili, počeli su pucati po nama. Jedan metak me pogodio u lijevo stopalo. Bolovi su bili užasni. Tada sam želio samo da umrem. Dok sam ležao, bio sam pogođen u desnu stranu grudnog koša i u ruku. Očekivao sam da će me pogoditi još jedan metak. U jednom trenutku ugledao sam vojničku čizmu pored sebe. Mislio sam da je došao da me dokrajči, jer ko god je davao znake života, bio je ubijen naknadno. Pucao je u čovjeka do mene. Poželio sam da puca i u mene”, govori Nedžad.
Sa još jednim ranjenikom, vidio je užasan prizor. Bio je iscrpljen, ali, uspio je da se spasi.
“Mislio sam da te trenutke neću preživjeti. Nije bilo šanse da ostanem živ. Vojnici su otišli i pošto sam mnogo iskrvario, čekao sam da umrem. Okrenuo sam se na drugu stranu da zauzmem položaj, kako bih lakše umro. U tom momentu vidio sam jednog momka koji je takođe ostao živ. Uspjeli smo ustati. Trebali smo negdje bježati, ali nismo znali gdje smo i u kom pravcu treba da bježimo. Danima smo lutali, spavali na pravoslavnim grobljima, u kanalima, u porušenim kućama i slučajno smo nabasali na jedno selo i tako smo se spasili”, priča on.
Poslije 20 godina šutnje, Nedžad Avdić je odlučio da progovori. Promovisan je u počasnog doktora Univerziteta u Lutonu.
“Mnogi negiraju ono što se dogodilo u Srebrenici jula 1995. godine, ali ja sam odlučio da o tome govorim na jedan dostojanstven način, ne zloupotrebljavajući ni jednog trenutka ličnu tragediju. Odlučio sam da o tome treba govoriti jer je nekad i šutnja zločin. Ja o tome, poslije 20 godina šutnje, govorim ovdje u Bosni i Hercegovini, na koledžima, na univerzitetima širom svijeta jer ima mnogo ljudi koji o tome žele slušati. Univerzitet u Lutonu u Velikoj Britaniji dodijelio mi je počasni doktorat. To je za mene veliko priznanje, ali i za sve druge koji se za istinu bore na jedan dostojanstven način”, zaključuje on.
Poslije svega što je proživio, Nedžad Avdić se vratio u Srebrenicu. Svakog dana posjeti mezar svog oca koji je ukopan u Memorijalnom centru Potočari. Dobio je posao i postao otac.
Izvor: slobodnaevropa.org
