U vremenu vanrednog stanja, izolacije, zbunjenosti i mnoštva pitanja, veoma je važno posvetiti se ugroženim skupinama. Starijima, nemoćnima, onima kojima je pomoć zaista potrebna.
Među komentarima koji su se, sa izbijanjem epidemije, dijelili društvenim mrežama, bilo je i onih poput: “Pa, koronavirus pogađa samo starije”. Upravo iz ovakvih izjava rodio se novi problem. Naša sebičnost, naš zaborav da su ti stariji ljudi naši djedovi, bake, naši roditelji. Ljudi kao i mi, koji imaju jednako pravo na život i jednako pravo na ozdravljenje.
Kako ne bismo pali na testu empatije, baš u ovom periodu kada je ona od krucijalnog značaja, razgovarali smo sa psihologinjom Nelom Marinković, koja je dala određene preporuke za BUKU.
“Svaki period ili faza sazrijevanja/starenja nosi svoje terete i prelijepe trenutke. To podrazumijevamo kad situacija nije vanredna, jer zaokupirani svojim životima, obavezama, dinamikom koju diktiramo mi, ali i drugi, dan za danom često brzo prolaze. Otkako je proglašena vanredna situacija, prinuđeni smo da mijenjamo svoje rutine, svoje svakodnevice, te da na novonastalu situaciju adaptiramo sebe, svoje poslovno okruženje, djecu, starije osobe, a možda čak i kućne ljubimce.”
U medijima najčešće možemo čuti/pročitati apel da zaštitimo starije osobe, te da one spadaju u kategoriju “visoko ugroženih/rizičnih” kategorija, ali tako zaokupirani adaptiranjem, da li smo se zaustavili i osvijestili koliko i na koji način je i njima teško?
“Doba starosti podrazumijeva iste osnovne potrebe kao bilo koja druga dob, ali šta se dešava sada sa njihovim umjerenim brojem kontakata? Šta se dešava sa njima u izolaciji i bez tih umjerenih kontakata? Kako reaguju dok slušaju i gledaju vijesti u kojima daju upozorenja o starijim osobama? Kako se osjećaju dok slušaju o procentima umrlih osoba njihovih godina u svijetu? Kako se osjećaju dok govore da nisu zabrinuti, kako ne bi zabrinuli nas svoju djecu i unuke? Kako se osjećaju dok nas primaju u kuću, jer je red da nas prime i ne vrate s vrata, a prije i poslije slušaju kako kontakti nisu dobri?”
Marinković naglašava da moramo brinuti o starijima, kao o bilo kojoj drugoj starosnoj grupi, na sljedeći način:
• teško im pada promjena, kao i nama, umjesto da ih grlimo, možemo da ih pozovemo
• možemo da razgovaramo o situaciji i njihovom viđenju iste putem telefona
• možemo da im ponudimo provjerene izvore informacija putem telefona
• možemo da ih pitamo kako se osjećaju i provjerimo koliko su zabrinuti
• možemo da se pobrinemo da imaju sve što im treba, da im mi donesemo i ostavimo (po uputstvima koje dobijamo od nadležnih institucija)
• možemo sebi da objasnimo da svaka briga ne podrazumijeva instinktivno činjenje onoga što nam prvo padne na pamet, već je briga: u najboljem interesu za onoga kome brigu pružamo – da držimo distancu!
• možemo da utičemo na naše ponašanje, jer je to jedina stvar na koju mi mali ljudi možemo da utičemo, a da dozvolimo da zahvaljujući emocijama: ljubavi, umjerenoj zabrinutosti, budu tu u nama, a da djelovanje prilagodimo situaciji
• pozovite svoje roditelje, bake, rođake da im čujete glas, bez silnih povoda.
Dodaje kako su odsustvo odgovornosti i pretjerana panika dvije krajnosti i reagovanje na način koji nije u skladu sa situacijom.
“U situaciji kao što je ova, nemoguće je odustvo brige i uznemirenosti, ali pratite informacije samo i jedino koje su provjerene, ograničite dotok informacija, brinite o sebi, brinite o bližnjima, brinite o najmlađima, brinite o najstarijima, brinimo o svima.”
I zaista, najbolje što možete uraditi sada jeste brinuti za svoje najbliže, makar to značilo da ih lišite svog prisutstva, ukoliko je to ono što je najbolje za njih u novonastaloj situaciji. Važno je da ih razumijete, uvažavate i nipošto ne zaboravite u ovakvoj, vanrednoj i čudnoj situaciji za sve nas.
Izvor: 6yka.ba
