Halil Sarajlić iz Srebrenika najstariji je stanovnik Tuzlanskog kantona, a vjerovatno i šire. Ima 104 godine, a za sebe kaže da se osjeća kao da mu je 40, samo što više nema ˝mladalačke sigurnosti˝ dok se kreće i plaši se da ne padne.
Iako je rijedak slučaj da neko doživi njegove godine, Sarajlića zdravlje odlično služi. Vitalan i naučen na rad, do skoro je cijepao drva, a iako mu to, kaže, ni sada nije teško, sada ih uglavnom samo slaže.
U kuću, u kojoj je ugostio ekipu Anadolu Agency (AA), doselio se, priča, ˝skoro, prije 30 godina˝. Njegovo ˝skoro˝ predstavlja nečiji cijeli životni vijek, a veoma ozbiljno, opisujući mlađe od sebe, one koji su doživjeli 80-90 godina, Sarajlić kaže da su se svi ˝nešto zgrbili, pogurili, skvrčili i da jedva hodaju˝.
Svako imao svoja zaduženja
Za razliku od tih ˝mlađih˝, on je kao i prethodna 92., kojih se jasno sjeća, bez problema ispostio i protekli ramazan. Kaže da je počeo postiti sa 11 godina, a pitanje da li mu je, s obzirom na njegove godine i vrućine ovih dana bilo malo teže nego prije, naš se sagovornik skoro pa uvrijedio.
Uz osmijeh, blago nam je odgovorio da je u svom preko vijek dugom životu postio i onda kada se bavio teškim poljoprivrednim poslovima. Tada se, kaže, kao niko radovao svakoj kapi vode ili kafe koju voli popiti jednom dnevno.
˝Kosio sam i radio, žeo i sve i nije mi bilo teško. A kako će mi sada biti teško, u hladu, ovakva hrana, ovakva postelja? Šta će biti teško? Bezbeli, i ako mi je teško, ne mogu reći. Nije svako jednak. Nekom je i teško˝, navodi Sarajlić.
Rođen je 2. marta 1914. godine, a upisan je u matičnu knjigu 12. decembra iste godine i taj se datum navodi u njegovim dokumentima.
Rodio se, priča, u Babunovićima pored Srebrenika, tačnije u zaseoku Sarajlići, kao srednje od ukupno desetero djece, od kojih danas osim njega niko nije živ.
Domaćinstvo je funkcioniralo tako što je svaki član porodice imao i izvršavao svoja zaduženja.
˝Djeca su čuvala goveda po njivama i šumama, a stariji su kopali, orali, trljali žito i vrzli pšenicu s konjima. Oguli zemlju, udari na sredini jedan koc i sveži dva konja. Onda konopac i ganjaj one konje, ganjaj, a oni tabaju i kada se konji zaustave da se malo ohlade, mi zađemo i onda protresamo pšenicu˝, opisuje Sarajlić način na koji se pšenica žela dok je bio dječak.
Nije išao u školu, a život je, prisjeća se, bio veoma težak. Roditelji i djeca bili su više gladni nego siti, a bolji ručak u ovoj 12-članoj porodici teško su mogli priuštiti i za bajram. Sada je, veli naš sagovornik, mnogo drugačije.
˝I kada nije Bajram, kada je obrok, sada je bolji nego što je bio za Bajram˝, kaže Sarajlić.
Rado dočekuje goste
Odrastajući u neimaštini i velikoj oskudici, Sarajlić kaže da kao dijete, razumljivo, nije imao ni bajramsku odjeću. Rijetkost je bila, navodi, da se kupi ili sašije nešto novo, a odjeća i obuća su se naslijeđivali od starije braće. Tako je, priča, bilo kod svakog. Porodice su bile višečlane, a nije bila mala stvar, kaže, obezbijediti hranu i odjeću jednom djetetu, a kamoli za njih desetero.
˝Ja sam imao možda dvije ili tri košulje, ili nekad nijednu, a sada ih, može biti, imam 20. I košulja, i gaća i tako sad sve haljinke koju možda neću nikada ni obući, a umrijet ću. Takva je razlika˝, navodi ovaj skromni starac.
Vremena su se, kaže, mijenjala, a najbolje mu je, ističe, bilo u doba ˝Titine Jugoslavije˝, iako se tada nisu smjeli održavati vjerski skupovi. No, njemu kao vjerniku, ističe, niko nije branio da ide u džamiju, ni da obilježava muslimanske praznike.
Sarajlić ovaj Bajram, 207. po redu, provodi u porodičnom okruženju, sa jednom iznimkom: iako je ranije volio ići u goste, posjećivati rodbinu i prijatelje i družiti se, sada više nikom ne ide.
˝Ja ne mogu ići više nikuda. Kako sam ovu nogu “pokvario” na tri mjesta, ne mogu nikuda. Imaju i ružne stepenice, pa se bojim da ću pasti opet i zdrobiti nogu posve i onda sam gotov. Zato ne idem ni u čiju kuću, samo ko može meni da dođe, dođe. Ne smijem uz stepenice˝, zaključuje Sarajlić.
Izvor: anadolija
