Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, početkom mjeseca izjavio je u Istočnom Sarajevu kako je “referendum veliko dostignuće za Srbe u Srpskoj”, a nedavno je predložio i novi referendum – o tome da li BiH treba da pristupi NATO savezu ili ne.
Predstavnici vodećih hrvatskih stranaka, predvođenih Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ) u BiH, također sve češće spominju treći entitet, kao krajnji instrument ostvarivanja jednakopravnosti Hrvata u BiH, piše Deutsche Welle.
U tome podršku imaju i od vlasti susjedne Republike Hrvatske, čiji je premijer Andrej Plenković tokom nedavne posjete BiH poručio da Hrvatska želi “puno poštivanje prava Hrvata uz puno poštivanje i ostalih naroda i drugih ljudi u BiH, a poštovat ćemo rješenja na tragu recentnih poruka poslanih od strane predsjednika Dragana Čovića”.
Poruke koje paraju uši drugima i drugačijima prošli mjesec poslane su iz sarajevskog naselja Ilidža, gdje je otvorena nova džamija, a tom prilikom, kako su prenijeli lokalni mediji, poručeno je da je ”došlo vrijeme da se zna da ovdje žive muslimani, dobri i otvoreni ljudi”, te da “džamije ne ugrožavaju nikoga”. Prema posljednjem prijeratnom popisu, na Ilidži je živjelo oko 43% Bošnjaka, koji danas u toj Općini čine većinu.
Prikrivanje stvarnih problema
“Kad god čujem da neko spominje referendume, revizije, različite deklaracije i rezolucije znam da se iza toga krije nešto drugo što treba da se prikrije i da se pažnja građana odvuče sa stvarnih problema”, tvrdi politička analitičarka Ivana Marić u razgovoru za Deutsche Welle. Dodaje kako “nije tajna da pojedine političke stranke na izborima ostvare bolje rezultate kada izazovu sukobe na nacionalnoj osnovi, jer se tada mogu lažno prikazati kao ekskluzivni zaštitnici ‘svog’ naroda od imaginarnog neprijatelja”, a 2017. je svakako predizborna godina.
Sličnog stava je i profesor Enver Kazaz, koji smatra da je “nacionalizam u BiH očigledno proizvod političkih elita koje nisu sposobne da razriješe mnogostruke krize – ustavnu, ekonomsku, moralnu, pravosudnu krizu itd. i onda se hvataju jakih ideoloških narativa koji im obezbjeđuju opstanak na vlasti”. “Ovdje se radi o nacionalizmu karakterističnom za BiH, koji na bazi neriješenih odnosa prošlosti neprestano paralizira budućnost. To je nacionalizam koji je patuljast, nesposoban da porazi onog drugog, pa mi živimo u zemlji jednakih nacionalizama koji se međusobno održavaju na vlasti i stalno drže jednu-istu ravnotežu”, kaže Kazaz za Deutsche Welle.
Dragan Bursać – novinar, filozof i kolumnista iz Banje Luke, koji je zbog svojih otvorenih, kritičkih stavova primio i prijetnje smrću, također tvrdi da se “nacionalne tenzije uvijek podižu iz dva razloga – kako bi političari ostali u žiži medijske javnosti i da se narod ne opusti”. “Inače, političare apsolutno ne zanima što su im rezultati rada katastofalni. Zašto? Pa ne podnose nikome račune, decenijama. Oni čak nemaju potrebe niti da nekakvim spinom zataškavaju svoj nerad”, naglašava Bursać za Deutsche Welle i zaključuje: “Ovo je toliki stepen bahaćenja da je sasvim sigurno nezabilježen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata”.
Kakav narod – takva vlast
“Političarima su interesi građana na zadnjem mjestu i o tome razmišljaju samo pred izbore. Ostatak vremena se bave sobom, uživaju u beneficijama i gledaju kako da što više profitiraju”, smatra Ivana Marić. “Pošto nemaju čime da se pohvale, političari pribjegavaju popunjavanju medijskog prostora izazivanjem sukoba, čak i tamo gdje ga i nema”.
Profesor Kazaz smatra da je stanje teško promijeniti, jer “što se tiče samog naroda, on već 20 godina poslije rata bira jedne te iste političare na vlasti i prima se na slike nacionalizma. Kakav narod takva vlast, najjednostavnije rečeno”.
Sa još više pesimizma pojašnjava: “Nema čarobnog štapića za rješenje ove krize. Nacionalizam traje u institucijama sistema, nameće se kroz obrazovanje, on je dio porodičnog odgoja, on je dio vjere kao osnove društvenog identiteta i ne vjerujem da će nacionalizam moći da bude dekonstruiran, odnosno da će on pasti dok se ne istroše njegovi narativi. Obično, u ovdašnjoj povijesti, trošenje takvih narativa ideološke prirode traje po nekih 50 godina”.
Akademska zajednica – proizvođač nacionalizma
Kazaz za nacionalizam okrivljuje i akademsku zajednicu. “Nacionalizam se proizvodi unutar akademske zajednice i ona je ključno mjesto njegove ideološke tvorbe. Akademska zajednica je, u glavnini, mediokritetska i njeno pridržavanje i njena proizvodnja nacionalizma je dugoročna. Ona nacionalizam prodaje kao čisto znanje, pogotovo iz oblasti društvenih i humanističkih nauka i ona zapravo obavlja najgori i najprljaviji ideološki posao”, tvrdi Kazaz. Bh. akademska zajednica je, zaključuje, “izdala ideale akademske znanosti i odala se najpovršnijoj malograđanštini i mediokritetstvu”.
Unatoč dugogodišnjem prisustvu u BiH ,međunarodna zajednica, smatra Enver Kazaz, nije doprinijela smanjenju nacionalizama, naprotiv. “Nakon onog što je donijela moderna europskoj zapadnoj civlizaciji u cjelini, pa i svijetu, a to su veliki kozmopolitski internacionalistički narativi, ideje progresa i napretka, 21. stoljeće je otpočelo kao stoljeće kriza – ekonomske, političke, klimatske krize… i 21. stoljeće je na velika vrata dovelo neokonzervativizam, dakle cijeli svijet je krenuo za konzervativnim, nacionalističkim politikama”.
Međunarodna zajednica u BiH, stoga, smatra Kazaz, ne može dijagnosticirati “ono što bismo nazvali liberalim, odnosno lijevim snagama, nego neprestano, pregovarajući s nacionalistima, ona im, zapravo, stalno daje legitimitet”.
Bez obzira na trenutnu situaciju i ništa bolje prognoze za poboljšanje stanja u narednom periodu, Ivana Marić smatra da se unutrašnja struktura i teritorijalna organizacija BiH ipak neće promijeniti bez suglasnosti sva tri naroda.
“Zbog toga možemo u miru posmatrati prepirke između Bošnjaka koji bi željeli centralistički uređenu državu, Srba koji žele otcjepljenje RS-a i Hrvata koji žele treći entitet, jer se ništa od toga neće ostvariti. Bar ne u doglednoj budućnosti”, zaključuje Marić.
Izvor: DW
