Vikipedija “kaže” sljedeće: Turbofolk je muzički stil nastao u Srbiji u ranim 1990. Nastao je iz pop-folk stila, popularnog među ruralnim stanovništvom. Turbofolk je ustvari hibrid nekoliko muzičkih stilova. Baza turbofolka su disko ritmovi. Disko ritmovi su preuzeti iz razdoblja osamdesetih godina 20. stoljeća kad je disko muzički pravac bio popularan.
Naziv turbofolk smislio je crnogorski pjevač Rambo Amadeus:
- “Folk je narod. Turbo je sustav ubrizgavanja goriva pod tlakom u cilindar motora s unutarnjim izgaranjem. Turbofolk je gorenje naroda. Turbofolk nije muzika. Turbofolk je miljenica masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbofolk je sustav ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbofolk, ja sam mu dao ime.“
Jedan austrijski medij turbofolk je okarakterisao kao muziku za idiote.
U nastavku ovog teksta pozabavit ćemo se pojmom “turbofolk kulture”.
Balkan je geografsko područje na kojem je najzastupljeniji jedan od oblika “turbofolk kulture”. Evidentno je da muzika, koju popularno nazivamo turbofolk, postaje oblik kulture, odnosno način života. Međutim, treba odmah na početku naglasiti da je “turbofolk kultura” zastupljena i na drugim geografskim područjima u drugim pojavnim oblicima koje također možemo svrstati i nazvati turbofolk.
Danas je turbofolk najzastupljeniji vid medijskog eksponiranja. Turbofolk je termin koji se najčešće upotrebljava kada se želi obilježiti ili definisati muzika koja je nastala kao mješavina narodne muzike (folka) i bržih modernih zvukova. Jedna od karakteristika turbofolk muzike su i vrlo specifični tekstovi u kojima su zastupljene “trivijalne”, kulturološki stereotipne i proste, lako prijemčive, životne teme kao što su novac, alkohol, atraktivne žene, zgodni muškarci, ljubav na prvi pogled, sreća koja se kupuje novcem i slično. Međutim, turbofolk kulturu ne čini samo muzika. Turbofolk kultura istovremeno podrazumijeva i karakterističan, raskošan način života, način odijevanja i ponašanja.
Ujedno, turbofolk postaje vrlo unosan način zarade velikih količina novca i sticanja instantne popularnosti. Pitanje je zašto je turbofolk, za relativno kratko vrijeme, postao jedan od najpopularnijih kulturoloških mitova, kako na Balkanu tako i u svijetu? Odgovor je kompleksan i ne može se svesti samo na jednu činjenicu. Ipak, prije svega, ja bih rekao da je primarni razlog vrtoglave popularnosti turbofolka masovno promoviranje seksualnosti, kako muške tako i ženske, kroz različite vidove medijske eksponiranosti. Zgodna, usijana, savršena, silikonska muška i ženska tijela postala su ideal turbofolk muzike. Dodavši na to ostale elemente kao što su novac, koji bezuvjetno moraju posjedovati svi predstavnici turbofolk kulture, i koji istovremeno predstavlja isključivi način dolaska do određenih ciljeva, sve to “upakovano” u vrlo proste (jednostavne), puku lako razumljive, tekstove, dolazimo do djelomičnog odgovora popularnosti ovog vida kulture. Sve navedeno predstavlja niz stabilizatorskih, stereotipnih funkcija koje proizvodi turbofolk. Istovremeno te stereotipne funkcije izazivaju masovnu interpelaciju puka, koji u cilju zadovoljavanja svojih kompenzatorskih funkcija podliježe ekstremnom konzumiranju različitih elemenata koji čine turbofolk. Treba reći da turbofolk u velikoj mjeri igra na kartu emocija koje se proizvode banalističkim, srceparajućim tekstovima pjesama toga žanra. Nerijetko su ti tekstovi besmisleni, bez jasne poruke i cilja. Međutim, za balkanske narode važila bi ona poslovica “hljeba i igara” i što manje zamaranja mozga.
Turbofolk svojom interpelativnom funkcijom, istovremeno, govori mnogo o globalnoj kulturi balkanskih naroda. Masa (narod) teži ka onom “žuđenom (zrcalnom) drugom” – turbofolk pjevaču/pjevačici, koji predstavlja ideal (u krajnjem slučaju neki vid božanstva), te kroz bilo kakav vid odazivanja turbofolk kulturi, ustvari, zadovoljava svoje kompenzatorske funkcije koje se uglavnom zasnivaju na žudnjama za ugodnim i raskošnim životom uz zgodnog, mišićavog muškarca ili plastičnu, zgodnu ljepoticu. Svime navedenim se, ustvari, diskredituju i ponižavaju suprotni slojevi društva jer se po nepisanim pravilima turbofolk kulture superlativi vezuju samo za bogate. Biti bogat znači biti lijep, zgodan poželjan, sretan, ispunjen. To automatski znači da biti siromašan znači biti ružan, smotan, nepoželjan, nesretan, neispunjen. Međutim, pravila koja nalaže turbofolk, u stvarnosti ne funkcionišu po principu crno-bijelo. Svjesni smo da se iza tog blještavila spotova i bina krije mnogo šlajma, prljavštine i nemorala koji nažalost uzimaju živote mladih ljudi koji se identifikuju sa pjevačima i pjevačicama koji ničim nisu zaslužili da budu uzori mladim ljudima osim što su im regionalni mediji dali prostor u eteru a prolazeći gradovima regiona imamo priliku vidjeti da sve više omladine iz godine u godinu izgleda poput “turbofolk zvijezda” te su prvi redovi na koncertima istih uglavnom ispunjeni maloljetnim tinejdžerima.
Na kraju, Marko Šelić (MARČELO) je u jednom svom intervjuu rekao: “Servirajte ljudima u medijima nekoliko godina klasičnu muziku i imat ćete generacije klasičara, odnosno onih koji slušaju tu muziku…”
Autor: Muhamed Zimić
