Otkako je Dragan Petrović u filmu “Lepa selo lepo gore” vozeći se u kamionu izgovorio antologijske rečenice: “Kako je kod vas u Švedskoj? Hladno, jel’ da? Al’ standard!” teško da bih mogao smisliti bolju i kraću definiciju zemlje koja je u svibnju 2016. postala novi dom mojoj tročlanoj obitelji.
Najviše dnevne temperature ovoga ljeta u Švedskoj nisu bile tako niske u posljednjih 155 godina. S druge strane, švedsko je gospodarstvo u drugom tromjesečju 2017. u odnosu na isto razdoblje prošle godine poraslo za neočekivanih četiri posto, a nezaposlenost bi do kraja godine trebala pasti na 6,6 posto.
Međutim, bilo bi nepravedno i površno svesti Švedsku samo na zemlju blagostanja i neugodne klime. Unatoč ne sasvim pozitivnim iskustvima tijekom nedavne sirijske izbjegličke krize, Švedska je ostala zemlja otvorenih vrata, zemlja u kojoj će svatko dobiti priliku u skladu sa svojim obrazovanjem, mogućnostima i ambicijama, te konačno zemlja u kojoj dvoje Hrvata u srednjim godinama sa 11-godišnjom kćeri nitko nije pitao: “Zašto ste došli?”
Ali zato smo u Hrvatskoj mnogo puta čuli pitanje: “Zašto se otišli?” Nismo morali otići, niti smo to planirali godinama. Jednostavno, s ulaskom Hrvatske u Europsku uniju i otvaranjem tržišta rada počele su stizati sve bolje ponude za posao. S obzirom na kronični manjak visokoobrazovanog osoblja u njihovim školama, bolnicama i IT industriji, Šveđani su bili najkonkretniji i najuporniji.
Mjesecima smo razmišljali i vagali treba li otići ili ostati. Shvatili smo da se ništa strašno neće dogoditi ako ostanemo u domovini, ali i da ćemo se do kraja života pitati jesmo li ipak trebali prihvatiti švedsku ponudu. Odluka je pala i za nekoliko mjeseci unajmili smo novouređeni stan u manjem gradu u široj okolici Göteborga. Namjerno smo birali manji grad, jer nas je život u milijunskom Zagrebu počeo umarati.
Pozitivni šok
Online i tiskani vodiči, razne grupe po društvenim mrežama, dobronamjerni i oni drugi savjeti, tuđa iskustva… Nema toga što nismo pretresli kako bismo se što bolje pripremili za život u novoj domovini. Međutim, kao što je Mike Tyson lijepo rekao: “Svatko ima dobar plan dok ne primi prvi udarac u glavu!”, tako smo i mi unatoč svim pripremama doživjeli šokove i iznenađenja. Većinom pozitivne, ali ipak šokove.
Jedno iskustvo, razgovor s direktorom škole u koju smo upisali svoju kćer, postalo je regionalni hit nakon mog posta na Facebooku. Bili smo oduševljeni prijemom i uvjetima koje švedski obrazovni sustav nudi tek pristiglom useljeničkom djetetu. Upravo zbog takvog pristupa, Leona danas, nakon tek nešto više od godinu dana života u Švedskoj, može bez teškoća pratiti nastavu u 6. razredu.
Neki i danas misle da lažem, da se besramno hvalim ili da želim poniziti i narugati se svojoj staroj domovini. Naravno, ništa od toga ne stoji, moj jedini motiv bio je ukazati Hrvatima (a pokazalo se i svim susjedima) kakve uvjete za obrazovanje mogu i trebaju dobiti i njihova djeca. Moj post je pogodio metu ako se barem neki birači na sljedećim lokalnim izborima zapitaju: “Je li dosadašnji gradonačelnik učinio baš sve što je mogao da moje dijete u školi dobije besplatni ručak i/ili knjige?”.
Visoki porezi, vrhunska usluga
Jezik i posao, razumljivo, temelj su opstanka u stranoj zemlji. Zato smo i supruga i ja od prvog dana “podvrgnuti” intenzivnim tretmanima švedskog jezika. Za troškove se, naravno, brinu lokalna samouprava i poslodavac. Oboma je stalo da se što prije integriramo i što prije počnemo plaćati porez. U Švedskoj se, općenito, mnogo toga vrti oko poreza, a sastavljanje državnog proračuna prvorazredno je političko pitanje.
Rad se žestoko oporezuje. Na najviše dohotke plaća se i do 60 posto poreza. Tako snažan porezni pritisak Šveđani rado racionaliziraju naglašavajući vrhunsku uslugu koju dobivaju od lokalne samouprave i države. Zato su vrlo osjetljivi na neracionalno trošenje svoga poreznog novca i na manjkavosti u ključnim javnim resorima. Švedska država, pak, zahvaljujući uvijek punoj riznici, može dobro reagirati na izazove. Štoviše, počesto švedske vlasti ne čekaju da ih problem udari u glavu, kao što je običaj na europskom jugoistoku, nego ga anticipiraju.
Tako su problem manjka zdravstvenog osoblja ublažili (ali ne i riješili) uvozom. Moja je supruga u regionalnoj bolnici u gradu s 50-ak tisuća stanovnika zatekla devetero hrvatskih liječnika, redom zaposlenih u posljednje tri godine, te još mnogo kolega iz Španjolske, Mađarske, Rumunjske, Bugarske, Islanda, Poljske, baltičkih zemalja…
Njih i stotine tisuća ostalih stranih radnika (ali i bliskoistočnih azilanata) privukle su visoke plaće, odlični uvjeti rada i snažna socijalna zaštita (poput 480 dana rodiljnog dopusta ili dječjeg doplatka za svako dijete). Prosječan švedski osobni dohodak triput je viši od hrvatskog, a troškovi života u Švedskoj tek su trećinu viši nego u Hrvatskoj.
No to nije sve! Lijep je, i Hrvatima posve nepoznat, osjećaj kad ti poslodavac 25. dana u mjesecu isplati plaću za tekući mjesec. Ili kad banka 45-godišnjaku ponudi stambeni kredit na 50 godina uz 2 posto kamata. Ili kad ti porezna uprava kao poreznu olakšicu prizna kamate na kredit za osobno vozilo.
I sve to u zemlji u kojoj kontinuirano od 1914. najviše glasova na izborima odnose socijaldemokrati. I sve to u zemlji koja u posljednje tri godine primila i uz visoku razinu skrbi zbrinula oko 200.000 izbjeglica.
U čemu je tajna švedskog blagostanja? Rekao bih, u 200-godišnjem vještom izbjegavanju ratovanja, protestantskoj umjerenosti i skromnosti te ponajviše u predanom radu naraštaja koji su tijekom 20. stoljeća Švedsku od siromašne i ruralne zemlje pretvorili u jedno od najpoželjnijih mjesta za život.
Ne sumnjam da će mnogi ovo shvatiti kao još jednu reklamu za iseljavanje u Švedsku, iako tekst zapravo govori o tome kakva bi Hrvatska trebala biti ili barem u kojem smjeru treba krenuti. Ako Hrvati ne započnu s promjenama (pritom ne mislim na ploče) sad, danas i odmah, njihova djeca bit će gastarbajteri, a unuci – stranci.
Preuzeto sa jutarnji.hr
