Tog proljetnog dana tada dvadesetšestogodišnja Biljana je žurila u stan svojih roditelja da im donese radosne vijesti. Nekoliko dana ranije saznala je da je u drugom stanju, a odmah potom krišom se udala za svog momka.
Međutim, i njen otac Mićo Stanišić je imao da saopšti porodici jednu važnu vijest. Istog jutra, u martu 2005. godine, Tribunal u Hagu je objavio da je protiv njega podignuta optužnica za zločine protiv čovječnosti počinjene u vrijeme kada se nalazio na poziciji ratnog ministra policije bosanskih Srba.
„To je bio najtraumatičniji dan u mom životu“, kaže Biljana.
To veče Biljana je provela kod kuće, uplakana, dok se njen otac pripremao za prvu noć u zatvorskoj ćeliji u Holandiji, gdje je trebalo da odgovara za progon, ubistva i mučenje bošnjačkog i hrvatskog stanovništva tokom 1992. godine. Prema navodima podignute optužnice, bio je odgovoran za to što nije spriječio ratne zločine, koji su otjerali u smrt više od 1.700 ljudi.
Osam godina kasnije, zajedno sa još jednim visokim zvaničnikom bosanskih Srba, osuđen je na 22 godine zatvora zbog učešća u „udruženom zločinačkom poduhvatu“. Sada čeka odgovor na žalbu protiv donijete presude. Slično Biljani, djeca iz još desetina porodica širom Balkana našla su se u prilici da gledaju kako Tribunal optužuje njihove očeve za zvijerstva počinjena tokom ratova devedesetih godina.
Kako te teške optužbe utiču na živote sinova i ćerki optuženih i na njihovo viđenje sopstvenih očeva? Zatražili smo intervjue od odrasle djece više od dvadeset optuženih – Srba, Hrvata i Bošnjaka. Od svih pozvanih, na intervju je pristalo ukupno pet porodica – tri srpske i dvije bošnjačke.
ŠOK I NEVERICA
Biljana i njena mlađa sestra Bojana nisu pratile suđenje ocu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju jer je on tako zahtjevao.
„Nikada nismo bile na suđenju jer otac nije želio da se tamo pojavljujemo“, kaže tamnokosa Biljana, koja o svemu govori otvoreno, a sada je na doktorskim studijama, poslije diplomiranja novinarstva. „Rekao nam je da moramo da se potrudimo da u životu postignemo najviše što možemo i zabranio nam je da njegov slučaj koristimo kao opravdanje za lične neuspjehe.“
Ali Biljana i njena majka su gledale prenos suđenja iz Haga, kada je 27. marta 2013. godine donijeta presuda u predmetu protiv Stanišića.
Biljana kaže da je dobro podnijela čitanje odluke suda jer je znala da presuda nije konačna i da će se njen otac žaliti. Majka se onesvijestila, uprkos tome što je iskusni psihoterapeut i što važi za najčvršćeg člana porodice.
Bojana, koja je tada imala 19 godina, nije gledala čitanje presude. Kasnije je saznala od sestre da im je otac osuđen na 22 godine zatvora. Prvo što je pomislila bilo je to da je očeva presuda duga gotovo koliko i čitav njen život.
Rođena na vrhuncu rata u Bosni, 1993. godine, Bojana mnogo liči na oca i veoma mu je bliska. Uz sentimentalan osmijeh, opisuje sate koje je provela sjedeći mu u krilu u pritvorskoj jedinici Tribunala, gdje ju je otac uspavljivao.
„Kao da tamo u Hagu govore o nekom drugom čovjeku“, kaže ona, sjedeći u fotelji u sestrinom stanu. „Ono što sudije tvrde da je moj otac činio u potpunoj je suprotnosti sa onim što me je učio – da budem dobar čovjek.“
OTAC KAO BEGUNAC
Za razliku od Stanišića i drugih optuženika koji su se poslije podizanja optužnica sami predali, neki od osumnjičenih za ratne zločine dali su se u bjegstvo. Jedan od njih je Goran Hadžić, bivši politički lider Srba iz Hrvatske, optužen kao lice odgovorno za ubistva, mučenje i deportaciju Hrvata.
Za vrijeme jednog porodičnog ručka u julu 2004. godine, Hadžić je ustao od stola da bi odgovorio na telefonski poziv. Kada se vratio za sto, rekao je da je protiv njega podignuta optužnica pred Tribunalom, pozdravio se sa svima i za manje od sat nestao bez traga, sjeća se njegov sin Srećko.
„Meni i sestri je rekao da vodimo računa o sebi i da će sve biti u redu. Poslije ga više nisam viđao, sve do 2011., kada je uhapšen“, kaže Srećko, tihi dvadesetsedmogodišnjak, student prava.
Dok sjedi na balkonu porodične kuće u Novom Sadu, Srećko i njegova majka Živka prisećaju se godina koje je Hadžić proveo u bekstvu.
Pričaju o ljudima iz tajne policije koji su prerušeni u konobare služili goste na svadbi Srećkove sestre, o upadima naoružanih policajaca u rana jutra, o upozorenjima da neće dobiti posao dokle god je Hadžić u bekstvu. U martu 2010. godine Evropska unija im je zabranila ulazak u zemlje EU.
Ali Srećko tvrdi da nikada nije poželeo da mu otac bude uhvaćen.
„Stegli smo zube i sve smo izdržali“, kaže on. „Morao sam da podržim njegovu odluku jer ja sam njegov sin, a on je smatrao da je tako najbolje.“
Srećko i njegova majka kažu da nisu znali gde se Hadžić skrivao. Kao poslednji od 161 optuženika Tribunala koji je priveden, konačno je uhvaćen na Fruškoj gori, tridesetak kilometara od porodične kuće.
Tužioci su godinu i po dana radili na Hadžićevom slučaju, koji se tereti za zločine protiv čovečnosti i druge ratne zločine po 14 tačaka optužnice. Pripisuje mu se odgovornost za smrt više od 300 ljudi.
Ipak, Srećko kaže da uopšte ne sumnja u očevu nevinost. Nikada ga nije čak ni pitao da li je kriv jer misli da je i sama ideja o tome „apsurdna“.
