Mladi doktor opšte medicine iz Tuzle nedavno je boravio u Chileu, gdje je odradio dio kliničkog staža iz anesteziologije, a podijelio je svoje nezaboravno iskustvo, osjećaje tokom putovanja, dolaska, ali i boravka u ovoj zemlji. Putovanje je organizovano u sklopu BoHeMSA organizacije i, kako kaže, naučio je dosta stvari iz anesteziologije, jer bh. državljane u toj američkoj zemlji tretiraju kao evropljanina, „što je tamo kao da si božanstvo i onda se baš trude da se pokažu i nauče te”, priča nam Amer. Dodaje da je to jako teško objasniti ukoliko se ne doživi, njihovi građani generalno ne znaju gdje je Bosna, ali znaju za Jugoslaviju, pogotovo oni malo stariji.
Kakva su bila iskustva po samom dolasku i na početku stažiranja?
– Prvih par dana, prije početka obavljanja staža u bolnici, malo sam hodao po kvartu. Djeluje k’o neki mix, k’o što bi mi rekli “ima svega”, i evropskog, indijanskog, našeg, ali puno više liči na Evropu nego što se moze zamisliti (….) Dolazim do bolnice u kojoj treba da radim naredna, skoro dva mjeseca, ne snalazim se baš najbolje, pitam za pomoć nekog mlađeg doktora, na engleskom, gdje mogu naći odjeljenje anesteziologije, i u razgovoru me upita odakle sam. Kažem, Bosna i Herzegovina, a na to će on sav sretan, „Evropa, Evropa“, te govori da će me on lično odvesti i pokazati. Mislio sam u sebi, ni u Evropi, gdje Bosna i pripada, ne dobijam ovakvu dobrodošlicu. Zbog drugačijeg sistema obrazovanja i koncepta obuke medicinskog osoblja, bacaju vas odmah u vatru, pa sam bio i u situacijima o kojima sam samo pročitao tokom studiranja i što kod nas rade doktori na specijalizaciji, uz njihovu opasku: „Vi iz Evrope ovo sigurno znate“.
Dakle, ne znaju gdje je Bosna?
– Chileanci uglavnom ne znaju gdje je Bosna, ali znaju odakle su Džeko i Pjanić (stvarno su sportisti najbolji ambasadori), a znaju za Jugoslaviju i Hrvatsku (možda i zbog velikog broja Hrvata koji su tamo otišli još prije 120 godina u potrazi za zlatom i izgleda da su ga našli, jer porodica hrvatskih korijena, Luksić, tamo je najbogatija, (prema Gogleu i Wikipediji). Vrlo često su, kada kažem da je Bosna i Hercegovina u Evropi, uzvraćali rečenicom: “Evropa je divno mjesto, bio sam ja u Parizu i Madridu, sigurno je jednako lijepo i kod vas“. Lijepa usporedba, čovjek se osjeća malo zadovoljnije i ne pokušava ih ispravljati. Tokom cijelog mog boravka ljudi su bili veoma prijatni, druželjubivi i mogu reći da imaju mentalitet sličan našem, u dosta stvari, a opet su skroz drugi svijet. Vikendima sam bio slobodan i nisam želio da gubim vrijeme izležavajući se, nego sam na uštrb sna, išao da vidim ono po čemu je Chile poznat: Atacamu, poznatu pustinju, planine, prirodu, kulturu..
Donio si odluku da putuješ u do tada nepoznatu daleku zemlju, da li je bilo sumnje?
– Dok sam bio u avionu razmišljao sam „Bože dragi, gdje sam ja ovo krenuo? Uzbuđen, sjetio sam se i riječi mog prijatelja, koji mi je, nekoliko dana prije mog putovanja, pomalo šaljivo, ali i opominjući, rekao:” Gdje ćeš bolan sam u Chile, nikog ne znaš, još da živiš kod neke porodice, a ne znaš ni ko su. Moj rođak otišao tamo i više se nikad nije javio.“ Sve sam u sebi sabrao, oduzeo i pomislih na trenutak, čim sletim u Santiago, mijenjam kartu za nazad, kad nisam k’o sav normalan svijet otišao na ljetovanje u Budvu i bio rahat. Međutim, proradi u meni inat, idem pa sta bude.Mada se i moje poznavanje o Chileu, kao zemlji, do tog trenutka, svodilo na poznavanje jednog fudbalskog igrača, saznanju da imaju često zemljotrese, kao i da u u prošlosti imali nekog tamo diktatora o kojem se nešto vrtilo po vijestima, prije nekih desetak do dvadeset godina.
Avion je sletio na aerodrom Santiago de Chile i kako si se dalje snašao?
– Dolazim na pasošku kontrolu. Prva situacija, kontrolorka gleda, gleda.. u pasoš BiH, po izrazu lica pomalo iznenađena, u čudu, vjerovatno njen prvi susret sa tim dokumentom. Gleda po nekim spiskovima da li trebam imati vizu ili ne, i nakon nekoliko minuta udara pečat, (za Bosance i Hercegovce ne treba viza za Chile). Nakon što sam stupio u kontakt sa osobom kod koje treba da boravim, saznao adresu, nekako ulovim taxi (ili nešto kao taxi) pričajući rukama, nogama, pa tek onda engleski i španski koji sam naučio kao mali gledajući španske serije. Gledajući kroz prozor taxija slijedi prvo iznenađenje: Vidim nove zgrade, sve djeluje izrazito kvalitetno i moderno, kontam možda je najbolje naselje tik uz aerodrom, al’, opet, ko bi živio tu, da mu svaki dan iznad glave prelijeće stotina aviona i kuća trese svakih nekoliko, nije mu valjda dovoljno sto je Chile poznat po čestim zemljotresima. Nakon nekoliko kilometara uvjerim se, da je većina zgrada i moderna i visoka. Rekoh sebi, ovi navlače taksirat sebi, hoće sve da im se sve sruši kada ih „posjete“ zemljotresi, o kojima mi je mama pričala danima, u nadi da me ubijedi da ne idem.”
Kada si taksijem stigao na odredište, kakav je bio prvi osjećaj, s obzirom da si išao kod potpuno nepoznate porodice i kakav je bio doček?
– Kada sam stigao, vidio sam kuća je dobra, auta su ispred dobra, vidio sam da imaju i zlatnog retrivera. Al’ opet sumnja se budi u meni, možda je kao što kod nas kažu samo “da se vidi da se ima”, sigurno nije toliko dobro unutra, u kući. Prvi kulturni mini šok na koji se mi iz Bosne i Hercegovine moramo navikavati, svaki put kad pređemo granicu, je da hodaš po kući u cipelama. U kući sve super, a porodica se okupila ko da dolazi ne znam ko, a ne tamo neki Bosanac. Pripremili razna, obilna jela, kao da su znali da sam proveo tridesetak sati na raznim aerodromima, pijući vodu i jedući sendviče koje sam uspio ponijeti u malom prtljagu, jer je cijena sendviča na terminalu nekog velikog aerodroma k’o dvije tri dnevnice. Pripremili su i sobu u kojoj ću spavati, pa i dodatnu deku (jer je u julu zima u Chileu). Na sve su mislili.”
Putovanje na stažiranje u Chile ovaj mladi tuzlanski doktor sigurno nikada neće zaboraviti jer je, pored upoznavanja drugačije kulture i običaja, stekao i znanje koje će mu, kaže, itekako koristiti u karijeri. Na kraju dodaje da, iako je mislio drugačije, saznao je i da je riječ o poprilično skupoj zemlji, gdje su cijene barem duplo veće nego kod nas, ali zato su i plate mnogo bolje.
Izvor: Tuzlanski.ba
