Nikada mi, ali – NIKADA neće biti jasno, dokle može ići ljudska glupost? Dokle može dosezati plitkoumnost jednog čovjeka?
Dobro, možda to i nije ni ljudska glupost. Možda je samo ravnodušnost, ignorantski uzdignuta glava, pogled ograničen kao jedan prosječan balkon i nacionalizam koji kao bujica protiče venama.
Piše: Belma Krajišnik
I ne trebam spominjati koliko je cijeli region uzdrmala emisija koja je sinoć puštena na Happy TV, televiziji sa nacionalnom frekvencijom. Emisija skrojena po ideji masnoglavog i polupijanog Milomira Marića, koji je “ugostio” sve same genocidne “stručnjake” sjedeći u fotelji s flašom rakije i grickalicama na stolu.
I dok pokušavam riječi spakovati u neki normalan okvir, ne opsovati u svakoj rečenici i ne ispljuvati sve što je sinoć izrečeno – uši mi tanano stružu njihove izjave.
Teško je iz mora nebuloznih izjava izdvajati neku koja je manje ili više teška kao tuč, bolesna ili suluda.
Recimo, Vojislav Šešelj, koji je svoje tri tone nekako uglavio u fotelju koju su prethodno izlizale guzice starleta i sličnih umjetnika koji razmišljaju kao sinošnji gosti, sve je ubjeđivao kako su svi koji su onomad koračali šumama oko Srebrenice imali oružje, pokušavajući im uz do zakačiti još masu nekih mana.
I, onako, kao da priča o tome kako je upecao 1000 i kusur riba, osvrnuo se kako je streljano otprilike toliko muslimana. Govori i ne trepće. Ne mijenja izraz lica. Ne vidi se na njemu zrno kajanja, zrno razuma, a ni ljudskosti.
Vojislave, prevario si se, a matematika ti izgleda nije jača strana. Ni tebi, a ni ostalima. Ni gostima, genocidnim umovima, vašim istomišljenicima, zadrtim glavama …
Pored Šešelja, fotelje su sinoć zauzele glave optuženih i osuđenih ratnih zločinaca čije su se gnusne izjave samo nizale jedna na drugu otvarajući još više one bolne rane i stvarajući samo veću i veću netrepeljivost u regionu.
Sigurna sam da su svi normalni i sinoć i danas stisnuli šake, progutali knedlu i poslušali ono što je sinoć izgovoreno, potom opsovali i goste i njega koji ih je doveo da dva dana prije godišnjice genocida u Srebrenici veličaju svoja djela prosipajući priču kako oni ništa nisu uradili.
Ja ne mogu i ne želim da šutim. Ja ne mogu da se danas, hiljadu puta, ne zapitam – da li ga je sramota?
Njega, kvazinovinara, urednika i voditelja emisije, čovjeka kojem su razmišljanje i inteligencija ostali na Parovima. Njega, koji je i za godišnjicu TUZLANSKE KAPIJE uradio sličnu stvar ugostivši ljude koji su pričali nepovezane stvari i izgovarali neke nonsense nastojeći zataškati, negirati ili osporiti tragediju koja je učinjena u njihovoj režiji.
Zašto?
Milomire Mariću … Znaš li ti koliko majki i ovaj dan plače i koliko ih je svake od ovih više od 8000 noći do sada u snu dozivalo svoje najmilije, a na javi iščekivalo da se pojave na kućnom pragu?
Znaš li, crni Milomire, da tvoja izjava da svake godine u Srebrenicu donose tijela Bog zna odakle, ima smisla?
Pitaš li se zbog čega – jer su tvoji sinošnji gosti i njihovi prijatelji mrtva tijela hiljada ljudi koje su ubijali rasparčali po Podrinju, pa im dijelove tijela dvadesettri godine pronalaze kilometrima razdvojene.
Spavaš li mirno kada pomisliš da je jedan od njih koje veličaš silovao desetine žena, drugi pobio djecu koja bi sada bila u cvatu mladosti, treći sa osmijehom ubijao sve što je stigao …
Kako se možeš smijati kada pomisliš da su klali malu djecu, jer im je smetao njihov plač, a majkama za kaznu trgali odjeću i do iznemoglosti ih mučili ne dižući svoja krvoločna tijela s njih? Kako možeš biti miran pri pomisli da su ubijali tek rođenu djecu koja nisu ni ime doživjela?
Možeš li pomisliti koliko je snage bilo potrebno da se ubije više od osam hiljada ljudi i ostavi uplakano hiljade supruga, majki, nena, sestara, unuka? Možeš li, Mariću?
Koliko je snage bilo potrebno da se iskopaju masovne grobnice za toliko hiljada ljudi i da se njihova tijela na paramparčad razdvoje?
Koliko bezobrazluka, besmisla, hrabrosti tada i hrabrosti sada, da negirate, kolektivno, da ste počinili genocid?
Imaš li odgovor i na jednu suzu, na jedan jedini jecaj, na jedno majčino: Zašto? Imaš li odgovor i na moje: Zašto?
Je l’ te imalo Boga strah, Milomire Mariću?
****
NAPOMENA: Tekst je isključivo stav potpisane autorice.
