Mevlida Mehanović iz sela Daljegošta, udaljenog 50 kilometara od Srebrenice, pravi je primjer jedne borbene i uspješne žene na selu. Nakon posljednjeg rata, Mevlida, zajedno sa mužem Vahidom i dvije kćerke, živjela je u Živinicama. Međutim, nostalgija i ljubav prema rodnom kraju, ovu porodicu su vratili u Srebrenicu i njihovo selo Daljegošta, gdje trenutno Mevlida i Vahid žive sami; starija kćerka se udala, a mlađa je na školovanju u Tuzli.
Kada su se tek vratili, stvari i nisu izgledale tako sjajno, ali oni su znali da neće odustati, jer svoju budućnost vide samo u Daljegošti.
“Kada smo, nakon 20 godina, vidjeli kako je imanje zaraslo, bilo nam je teško, ali, eto, čistili smo jednu po jednu njivu. Kada smo očistili sve, nismo htjeli da dopustimo da ponovo zaraste, pa smo podigli jedan zasad maline, pa drugi i danas smo izašli na 7 hiljada sadnica maline. Prošle godine smo zasadili 1 dunum aronije, a ove 1 dunum borovnice”, počinje priču Mevlida.
Danas Mevlida, uz pomoć supruga Vahida, obrađuje ukupno 7 dunuma zemlje, a ubijeđena je da se na ovome neće zaustaviti, jer namjeravaju proširiti zasade, a plan im je i prerada voća.
Na nedavno održanom Sajmu poljoprivrede i turizma u Kragljivodi kod Srebrenice, Mevlida se predstavila veoma ukusnim džemovima od aronije i maline i prirodnim sokovima od jabuke.
“Sada kada sam napravila te prve proizvode, kada sam preradila voće koje smo proizveli, jasno mi je da nisam pogriješila što smo se vratili. Moja je želja da se više mladih ljudi vrati na selo. Sigurna sam da se neće pokajati”, govori Mevlida.
Od poljoprivrede se na selu može lijepo živjeti, kaže ova žena. U narednom periodu velika želja joj je da nabavi svu potrebnu opremu i započne veću proizvodnju džemova i sokova, jer u tome vidi odličnu priliku za sve poljoprivrednike.
“Zašto mi ne bismo ovdje imali gotov proizvod, preradili ga i prodali negdje u inozemstvo. Ovdje, u našem selu, ima mnogo prirodnih izvora vode, pa zašto da ne. Može se nekada u budućnosti razmišljati i o flaširanju te vode sa ukusima voća sa ovog kraja”, govori Mevlida i dodaje da postoji mnogo ideja i šansi za mlade ljude na selu, a da je potrebna samo volja i želja.
“Bolje mi je na selu živjeti od svog rada, nego u gradu biti na javnoj kuhinji ili vječno na birou za nezaposlene”, zaključuje ova vrijedna žena.
Najveća podrška Mevlidi u svim njenim idejama je suprug Vahid, koji je invalid, ali ipak kada može pomaže supruzi.
“Vratili smo se da bismo obnovili imanje i uspjeli smo u tome. Danas imamo pristojne prihode i fino nam je. Jedno drugom smo najveća podrška i zajedno možemo mnogo. Nikada se nismo pokajali što smo se vratili u svoje selo”, zadovoljno je rekao Vahid Mehanović.