PIŠE: Vahida Djedović
Kad god mi se jave klijenti koji imaju panične napade, obavezno im ispričam sljedeću priču:
Poznati univerzitetski profesor bolovao je od astme i gostovao kao predavač u drugoj državi. Oko ponoći ga probudi gušenje, a kako nije mogao naći pumpicu, uhvatio ga je intenzivan strah. Budući da se nalazio u hotelskoj sobi i da mu je prostor bio nepoznat, panično je tražio vrata ili prozor da udahne svježeg vazduha. Bojao se da će se ugušiti. Očajnički tražeći, naišao je na vrata, otvorio ih i udahnuo duboko, nekoliko puta. Potom se smirio, vratio u krevet i do jutra mirno spavao. Kada se probudio, vidio je da uopće nije otvorio vrata hotelske sobe, nego je otvorio vrata od ormara.
A šta je, zapravo, panični napad?
Panični napad je iznenadan osjećaj veoma jakog straha ili izrazite neprijatnosti i nelagode koji se najčešće opisuje kao osjećaj da će se nešto strašno dogoditi – ljudi imaju osjećaj da će umrijeti, izgubiti kontrolu nad sobom, srušiti se ili poludjeti.
Tokom napada doživljava se nedostatak vazduha ili otežano disanje, ubrzan rad srca, vrtoglavica, omaglica, nesvjestica, trnjenje, gubitak osetljivosti na dodir u prstima, rukama ili nogama, gušenje, preznojavanje, podrhtavanje, vrućina, hladnoća, mučnina, napetost, zamućen vid, doživljaj da stvari oko nisu stvarne, osjećaj da se ne može misliti/govoriti normalno, strah od smrti, strah od pada ili gubitka kontrole nad sobom…
Ljudi najčešće imaju samo neke od navedenih simptoma i to, ne moraju biti svaki put isti simptomi.
Kada se napad dogodi, ljudi najčešće pokušavaju da pobjegnu iz situacije, odnosno s mjesta na kom se dogodio napad u nadi da će tako napad prestati. Često pobjegnu kući i osjećaju se bolje čim stignu. To im kasnije stvara osjećaj da je kuća jedino sigurno mesto. Ili, traže od svojih ukućana i prijatelja da ih čuvaju (ako im se dogodi da „zaista” padnu, polude ili dožive srčani napad), da budu stalno s njima ili da ih prate kad nekud idu.
Napadi panike se uglavnom događaju poslije neke stresne situacije, fizičke iscrpljenosti, nesporazuma na radnom mjestu, svađama kod kuće…
Nakon ili tokom prvog napada panike, većina ljudi završi u službi hitne medicinske pomoći. Kasnije imaju druge preglede koji, obično, podrazumijevaju EKG, poslije kojeg ljekar zaključuje da je srce zdravo, ili da je to „na nervnoj bazi”. Ljekari, uglavnom, ne daju pravo objašnjenje šta to znači ili daju uputnicu psihologu. Kada se prihvati psihološko objašnjenje da nije u pitanju bolesno srce već strah, odnosno, napad panike, tada obično nastupi strah od budućeg napada ili „strah od straha”, uz redovnu zaokupljensot idejom da će se napad ponovo dogoditi.
Panične napade je izuzetno važno shvatiti ozbiljno, jer bi mogli prerasti u poremećaj, a tada nema sfere života na koju ne djeluju negativno.
Osobe, koje doživljavaju učestale napade panike, sebe vide kao slabe ili nesposobne, smanjuje im se samopouzdanje, skloniji su da sve više budu zavisni od svoje okoline, naročito od partnera. Od njih se očekuje da problem „riješe” kao i svaki drugi, često se misli kako pretjeruju, preuveličavaju problem i sl.
Zašto dolazi do paničnih napada?
Panični napadi najčešće nastaju zbog osjećaja nesigurnosti. Taj osjećaj nastaje u zavisnosti od različitih uticaja iz djetinjstva kao što su: roditeljsko zanemarivanje, odbacivanje, zlostavljanje, prezaštićivanje, perfekcionizam, alkhololizam ili ovisnost od droga u porodici. Pošto ove osobe nikada nisu dobile pouzdanu njegu kao djeca, one u odrasloj dobi imaju manjak kapaciteta da adekvatno vode računa o svojim potrebama. Ove osobe ne znaju kako da vole sebe i da brinu o sebi, one pate od niskog samopoštovanja i mogu se osjećati anksiozno i preplavljeno kada se suočavaju sa zahtjevima i dužnostima ljudi u svom okruženju.
Visokostresan život je još jedan razlog zbog kojeg se javlja panični napad, kao I nedostatak smisla u životu.
Kako se osloboditi paničnih napada?
Neki se ljudi oporave bez ičije pomoći, posebno ako se nastave suočavati sa situacijama u kojima su se napadi dogodili. Kod drugih, posebno ako se ne obrate za pomoć, panični napadi prerastu u poremećaj pa može uslijedi hronični tok s pojavljivanjima i povlačenjima simptoma.
Ljudi, koji imaju ovakve simptome, treba da znaju da kontrola nad simptomima pomaže u liječenju. Ako se nije razvilo ponašanje u smislu izbjegavanja, jedino što može biti potrebno je razuvjeravanje, edukacija o paničnim napadima i ohrabrivanje da se ove osobe vrate i ostanu na mjestima gdje je došlo do napada panike. Da nauče uspostaviti kontrolu i pravilno disati, te usmjeriti misli na zbivanja oko sebe. Psihoterapija je najbolji i najdjelotvorniji način za oslobađanje od ovih simptoma.
