Našavši se u sjedištu Unije u Briselu drugi put u posljednjih osam dana, članovi Predsjedništva BiH su minulog petka tamo opet uredno preslišani, ali i dobili zadatke, koji su institucijama države izdiktirani kao uslovi nastavka evropskog puta, što je – u interpretaciji naše famozne trojke – razlog za optimizam („kandidatski status do sredine 2021.“), a u očima nas, običnih smrtnika samo nova parada zrakoprazne nade u to da, s ovom vlašću i s ovom generacijom političara, u doglednoj budućnosti možemo „na zelenu granu“.
MOŽDA IMA ONIH KOJI su potrčali da uljepšavanjem protekle sedmice nazovu novi jednodnevni izlet članova Predsjedništva BiH u sjedište Evropske unije u Briselu i njihove razgovore s „glavatima“ domaćinima. I takvima, međutim, raspoloženje mora splasnuti u sjenci podatka da je tročlani šef države opet putovao odvojeno – Komšić i Džaferović jednim, a Dodik drugim avionom. Više nego dovljno za to da briselski domaćini zaključe s kim, zapravo, imaju posla. Jer, ako nisu u stanju da se dogovore o tome da lete jednim avionom, kako će se saglasiti u vezi s mnogo težim, složenijim i ozbiljnijim pitanjima?
Odgovor na ovaj upit znamo i mi, a kamoli dobro informisani ljudi u glavnom gradu Evrope. To je, logično, neizostavna polazna tačka svakog susreta i svih razgovora briselskih zvaničnika s našom vlasti. Izuzetak se nije desio ni prije tri dana. Kako god nekome zvučale „umivene“ izjave članova Predsjedništva nakon susreta i razgovora, uz sav njihov napor da nam emituju razloge za optimizam – osobito u vezi s izgledima za sticanje kandidatskog statusa za prijem u Uniju „do sredine 2021. godine“ – i dalje je velika, teško savladiva provalija između onoga što se govori i onoga što se (ne)radi.
NA SVOJ NAČIN, diplomatski uglađeno i učtivo, to se istog dana vidjelo i u Sarajevu, gdje je boravio Oliver Varholji, evropski komesar za proširenje. Nakon susreta s ljudima iz izvršne vlasti, a u odsustvu članova Predsjedništva, komesaru je bezmalo iznuđeno indirektno pominjanje sticanje kandidatskog statusa sredinom iduće godine. Ali, tek nakon što je izdiktirao ono što misli o ovdašnjem blokiranju i kašnjenju u realizaciji 14 prioriteta Evropske komisije. Rokovi za realizaciju su odavno probijeni, niko ne odgovara za nerad i opstrukcije, pa je Verholji – istovremeno s onim što je bilo „povlačenje za uši“ članova Predsjedništva u Briselu – jedva uspio ostati diplomatski pristojan i uglađen. Što nisu uspjele amortizovati njegova i naknadne izjave njegovih sarajevskih sagovornika, jer, zna se, nazor-optimizam nikome ne stoji dobro.
Briselski razgovori su, hajde da vjerujemo, ipak bili bar mali korak naprijed. Ako ni zbog čeg drugog, onda zato što su članovi našeg Predsjedništva saglasni u tome da im valja raditi. Njihove postfestum izjave su govorile i o tome, ali još više o utiscima, koje nose nakon briselskog „preslišavanja“. Pa će Š. Džaferović kazati da je ohabren i da ima uslova za napredak, Ž. Komšić ustvrditi da predstoje teški poslovi, jer da nisu takvi već bismo ih obavili, a M. Dodik reći, uz ostalo, ono sa čim se, kao rijetko kad o njemu kad se radi, valja saglasiti – ono što su briselski zadaci neće izvršiti ova, nego neka iduća, nova generacija političara.
AKO SE TO PRAVILNO SHVATA i ako hermetičko pakovanje naše zemlje u cjelinu evropskih planova za Zapadni Balkan zaista „pije vode“ u glavama i radu naše vlasti, onda se, možda, može i raditi o razlozima za diskretni optimizam. Ili, bolje rečeno, za stvaranje uslova za reforme, koje se od nas traže. No, istovremeno, u krilu tog utiska, ne može se ne vidjeti da ostaju nepremostive razlike – i to ne samo među članovima Predsjedništva. Njih ne samo da neće, već i ne pokušava riješiti niko u Briselu. Tamo se samo uporno, papagajski ponavlja da su ključne reforme obaveza unutrašnjih odnosa i naše vlasti. Što, u konačnici, znači „kvadraturu kruga“ i ponavljanje poznatog, zamornog i sumornog.
Kad je to tako – a potpisniku ovih redova se baš takvim čini – onda nije pretjerani reći da, koliko god se korisnim i potrebnim činio, izlet članova Predsjedništva BiH u Brisel nije ćorak, ali ne može biti nazvan ni garancijom stvarnih i željenih pomaka naprijed. Ne treba, dakle, tvrditi da će to biti samo još jedan egzotičan politički događaj, niti da je sve u skladu sa drevnom izrekom „Martin u Zagreb, Martin iz Zagreba“. Ali, da se, u prvom redu, radi više o tome da je Brisel htio poručiti da je uradio ono što je do njega, a da je ostatak posla na našoj vlasti, što je precizirano i u poslednjem Evropskom izvještaju o (ne)napretku BiH na evropskom putu, nikako o prevelikom vjerovanju našoj politici i vlasti – više je nego jasno. I to, po svemu sudeći, svima prije nego nama, biračima vlasti u državi Bosni i Hercegovini.
