U svjetlu, ili bolje reći u tami prošlonedjeljnih napada u Orlandu, govorimo o tome kako ni u BiH nema mnogo svjetla u životu LGBTI populacije. Nepoželjni su na poslu, kao komšije, na fakultetu…
„Je suis Charlie but I am not gay“ (Ja sam Šarli ali nisam gej) – pod ovakvim i sličnim naslovima su se kritički nastrojeni novinari osvrtali na (ne)reakciju visoke svjetske politike a propo napada u gay klubu u Orlandu. Smatra se da nije dovoljno pažnje posvećeno upravo tom da je napadnuta jedna populacija, u ovom slučaju LGBTI osobe, na njenom ‘zaštićenom prostoru’, piše Deutsche Welle.
“Većina roditelja bi odbacila svoje dijete ako je gej”
Značajniijih reakcija nije bilo ni od strane bh. politike osim sporadičnih telegrama saučešća, ali bez pominjanja LGBTI populacije.
„To me nimalo ne čudi. S jedne strane, radi se o siromašnoj i disfunkcionalnoj državi u kojoj se različita manjinska prava posmatraju kao ‘luksuz’. S druge strane, partije se boje da bi, ako se sistematičnije opredijele za prava LGBTI osoba, izgubile dobar dio glasačkog tijela koje je kao što znamo konzervativno, da ne kažemo neprijateljski usmjereno prema ovoj populaciji“, kaže sociologinja Zlatiborka Popov Momčinović.
Ovakav odnos politike izgleda da oslikava i odnos cjelokupnog društva prema LGBTI osobama. Saša Gavrić, izvršni direktor Sarajevskog otvorenog centra (SOC) kaže da bi, barem prema istraživanjima SOC-a, „velika većina roditelja odbacila svoje dijete ili bi ga vodila na liječenje. Procentualno, njih preko 60 dosto“… „LGBTI osobe su građani drugog reda. Prema LGBTI osobama postoji najveća socijalna distanca. U sličnoj situaciji su još samo Romi. LGBTI osobe u našem društvu su nepoželjne u porodici, nepoželjne kao komšije, nepoželjne kao kolege na poslu, na fakultetu. I onda kada postoji tako velika socijalna distanca za pretpostaviti je da postoji i stigmatizacija, diskriminacija i nasilje prema LGBTI osobama“, kaže Gavrić.
Ad hoc politika ili ‘kome se šta sviđa’
Kada se pak govori o nasilju prema LGBTI osobama, mora se podsjetiti na pokušaj organizovanja Queer festivala u Sarajevu 2008. kada su huligani, među kojima je bilo i pripadnika vehabijskog pokreta, napali učesnike festivala. Potom, šest godina kasnije, dogodio se napad na posjetioce Festivala Queer filma ‘Merlinka’, takođe u Sarajevu, a nedavno se dogodio i napad u kafeu Kina Kriterion u Sarajevu, koji se karakteriše kao gay friendly mjesto u glavnom gradu BiH. Nekoliko njih, koji su učestvovali u napadu su privedeni, ali ih je policija nakon saslušanja pustila. Jedna od rijetkih političkih partija koja je reagovala povodom tog napada bila je Naša stranka, koja je ujedno i jedina partija koja u svom statutu i programu ima i zaštitu prava LGBTI populacije. Aktivisti ocjenjuju da nema sistematskog odnosa poliitke prema problemima LGBTI populacije već da se sve radi ad hoc.
Saša Gavrić pak upozorava da se rad na pravima LGBTI osoba ne smije svesti na ad hoc mjere, ili na to da se to radi zato što se ‘nekom nešto sviđa’. „Mislim da je taj pristup pogrešan, haotičan… Ovdje je neophodno da se izradi javna politika u kojoj će se na osnovu zakonodavstva i međunarodnih standarda utvrditi šta su međunarodne i domaće obaveze. No, u BiH ne postoji politička atmosfera da se usvoji jedna javna politika za ovo pitanje.“
Sociologinja Popov Momčinović pak kaže da je u takvoj polarizovanoj situaciji teško uraditi nešto sistematičnije i naglašava kako je “i ta sporadična spremnost bitna i treba je podstaći i bolje uvezati.“
Ipak se u politici nešto pomjera?
Ali, ipak izgleda da se na političkom nivou nešto događa. U Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH prošle srijede (15.06.2016) su usvojene izmjene i dopune Zakona o zabrani diskriminacije, koje predviđaju proširenje postojeće zabrane diskriminacije, te se njima predviđaju i dob, invaliditet, seksualna orijentacija, rodni identitet, spolne karakteristike, ali i povezanost s ugroženom grupom, kao zabranjeni osnovi diskriminacije. Da bi pak izmjene i dopune Zakona stupile na snagu mora da ih usvoji i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH.
Ali, ovdje se neumitno nameće pitanje: i kada se sve to zakonski uredi, kolika je vjerovatnoća da će slučajevi diskriminacije LGBTI osoba, pojavljivati pred sudovima BiH? „Ako ćete doživjeti stigmatizaciju i dalju viktimizaciju u zajednici onda ćete radije živjeti u jednom prikrivenom svijetu“, kaže ombudsmen BiH, Jasminka Džumhur.
Džumhur kaže kako Izvještaj ombudsmena BiH za 2015. godinu na primjer ukazuje da se pripadnici LGBTI populacije rijetko odlučuju da prijave nasilje kojem su izloženi iz razloga još uvijek nedovoljne svijesti kod građana da osoba, bez obzira kako se identifikuje, mora uživati jednaka prava kao bilo koji drugi građanin“. Jasminka Džumhur naglašava da je posljednjih godina posebno izražen problem ostvarivanja političkih prava u segmentu javnog okupljanja i organizovanja. Ona kaže kako upravo to određeni građani „smatraju dovoljnim razlogom da mogu da vrše nasilje prema pripadnicima te zajednice“.
Slično za DW govori i Saša Gavrić. On smatra da bi takva jedna zakonska norma ikad zaživjela mora se stvoriti ambijent koji će omogućiti i osnažiti LGBTI osobe da prijave diskrimnaciju. „Jer, neće LGBTI osobe samo na osnovu Zakona o zabrani diskriminacije ići na sud. Tako da zakonodavstvo ni u kom slučaju nije dovoljno i da bi se uopšte sprovodilo mi smatramo da je neophodno usvojiti javnu politiku, jedan akcioni plan, kojim bi se izlistale sve obaveze, kako bi se stvorio društveni ambijent ali i ambijent unutar institucija“, kaže Gavrić.
“Prajd je životni projekat”
Kada je riječ o stvaranju društvenog ambijenta i pitanja kad će BiH dobiti svoju Paradu ponosa, Gavrić kaže kako je „pitanje Prajda životni projekat”. “Tu se mora posvetiti cijeli jedan tim. Tu morate raditi na mobilizaciji same zajednice da izađe na ulicu, morate raditi sa institucijama da budu spremne da adekvatno zaštite ljude, morate raditi na političkoj podršci, na milijardi tehničkih pitanja… Tako da se Prajd može očekivati kada se stvori jedna dovoljna kritična masa unutar aktivističke zajednice.“
Kada je riječ o ostvarivanju ljudskih prava, ali i u njihovom kršenju, ne smije se zaboraviti ni velika uloga medija. Da se u tom smislu ponovo vratimo u 2008. kada su pojedini bh. mediji „huškački izvještavali“ o napadima na učesnike Queer festivala u Sarajevu, dok su sada, „prigodnjački izvještavali o napadima u Oralndu“, kaže Popov Momčinović. „I onda se u nekim slučajevima isključiva pažnja usmjerila na prijetnje od islamskog fundamentalizma (koje naravno nisu zanemarljive) a ne na ugroženost LGBT zajednice“. Popov Momčinović naglašava kako su neki mediji, kao npr. N1, imali sjajne emisije u više navrata o ovoj temi i “to su možda mali ali bitni koraci i pomaci”.
Totalna društvena konfuzija
Da li je to samo kap u moru, ako se pogledaju reakcije na društvenim mrežama. Gavrić kaže da su protekle sedmice, kada je riječ o napadima u Orlandu, portali vrvili od komentara, “to je najpametnije što se moglo napraviti“ i s tim „treba nastaviti“. „Naše društvo je, generalno gledano, društvo totalne apatije i bezvoljnosti, a društvene mreže pružaju prostor da se iz te apatije izađe jer na mrežama smo uslovno rečeno ‘sakriveni’. Društvene mreže u BiH i dalje služe za nesmetano širenje govora mržnje. U mnogim komentarima se može vidjeti i društvena konfuzija. Od stavova tako im i treba, pa sve do brojnih teorjia zavjere da su npr. Amerikanci ovo sami naredili! Tako da možemo reći da je na djelu ne samo apatija već i totalna društvena konfuzija i iskrivljena slika društva i pojedinaca o samima sebi, ali i drugom i drugačijem“, zaključuje sociologinja Popov Momčinović.
