Više od 11.000 registrovanih građana BiH, dosad zaraženih koronom, i prvi put trocifren broj novozaraženih u jednom danu (protekli petak), nekima, izgleda, još nije dovoljno upozorenje o ozbiljnosti prilika, u čemu, pored mase građana, ne zaostaju i neki politički subjekti (SDA, npr.), koji su organizovali predizborne skupove kao u najnormalnija vremena, pokazujući neozbiljnost, neodgovornost i plitkost i goneći na pitanje zar takvima dati glas na izborima?
ODVAJKADA SE ZNA DA NEKOME brže, a nekome sporije iz donjeg dijela leđa u glavu dolazi ono što je pametno, razumno i potrebno učiniti ili kazati. Još jednom, to se potvrdilo ovih dana, uz sve duži spisak političkiih subjekata (stranaka i ostalih), koji odustaju od održavanja predizbornih skupova, shvatajući, najzad, koliki je to rizik, koliko opasno i krajnje glupo u uslovima razmahivanja korone i uz svakodnevno veći broj novozaraženih i u BiH. Prije toga, međutim, desili su se neki masovni predizborni skupovi u zatvorenom prostoru (Gradačac, Srebrenik, Visoko…), u zelenoj intoniranoj SDA-ovoj organizaciji, kao drastična manifestacija braš-me-briga odnosa i bahate ignorancije epidemioloških mjera i prepopruka.
Nije teško, u takvoj klimi, zamisliti kako se osjeća, što je i rekao biranim riječima, premijer Tuzlanskog kantona prof. dr Denijal Tulumović, uz to i ugledan ljekar, kad se ispostavilo da su skupovima u Srebreniku i Gradačcu prisustvovala dva člana njegove Vlade – ministrica obrazovanja i ministar poljoprivrede. Premijer je obećao preduzimanje mjera, ali šteta koju to izaziva, u vidu poruke da se epidemiološke mjere odnose jednako na sve, ali ne i na jednakije, i gorka je i teško popravljiva.
UZ TO ŠTO JE, DAKLE, IZVJESNO da će razum i odgovornost prevladati – bar zbog straha od pitanja zar da takvima damo glas? – predizborni polet i nekontrolisanu žeđ za glasovima i osvajanjem pozicija u lokalnoj vlasti, moglo bi se govoriti i o tome da su, bar s te strane, koroni zatvorena vrata. No, kad je o ostalim oblastima društva riječ, prilike su na korak do alarmantnih. To tvrde epidemiolozi, time su obojene izjave i ocjene (upozorenja) članova kriznih štabova, a i političari, s manje ili više sklonosti da se predstave kao stručnjaci za koronu, postaju oprezniji i odmjereniji u istupima. Iako to koronu neće zaustaviti, sve dok se neodgovornost i neozbiljnost šire kao navika i masovno ponašanje, ipak može biti povod za tračak optimizma.
Sve ostalo u vezi s očekivanim i najavljivanim razmahivanjem korone s dolaskom hladnijih dana, već nas spopada. Nije sigurno da postoji pravi odgovor na to. Pogotovo u vezi sa očekivanim stanjem u iscrpljenom, izmorenom i katkad blokiranom zdravstvenom sistemu. Sedam mjeseci mobilnog stanja u zdravstvu, a i tamo rade ljudi od krvi i mesa, već je urodilo zamorom – i biološkim, i organizacionim, i tehničkim, i… – koji, ne promijeni li se naše uvriježeno ponašanje, zaista ozbilnjom prijeti kolapsom.
SLIČNO JE I U ZEMLJAMA u okruženju, kao i u cijeloj Evropi. To može biti, uslovno kazano, neka vrsta utjehe, jer govori o tome da mogućnosti potpune kontrole korone nema ni u mnogo razvijenijim, organizovanijim i uređenijim država od naše. Ali, to, zapravo, nije, niti može biti ikakva u vezi s tim da najveća pomoć i j e d i n o s i g u r a n put kao kontroli stanja – predstavlja ono što svako od nas, u okviru propisanih mjera, mora činiti, radi sebe i radi ljudi oko sebe. Politika tu ne može, i kad bi htjela, biti faktor od koga sve zavisi. Ali, može i mora osigurati uslove i okvir, u kome se – uz nesmetan rad i odluke stručnih ljudi i zdravstvenog sistema u cjelini – uređuje, organizuje i provodi sistem prevencije, kontrole i suzbijanja najgoreg scenarija. Najgoreg u društvenom, ekonomskom, psihološkom, zdravstvenom i svakom drugom smislu.
Kako stvari sada stoje, u vezi s tim je, nažalost, malo razloga za optimizam. Jer, kad i danas prođete Tuzlom, i ne samo Tuzlom, vidite pune kafanske bašte i druge ugostiteljske objekte, vidite nepoštovanje socijalne distance, komotno, katkad razuzdano ponašanje, osobito mlađeg svijeta, što je ne samo potvrda neozbiljnosti, već i znak neimanja svijesti o tome kuda to može da vodi. Kao da se, stvarno, još ne shvata koliko je korona ozbiljna, prijeteća, koliko joj je teško stati ukraj i koliko će – htjeli to mi ili ne – na dužu stazu, uticati i unazaditi naše živote i izmijeniti ponašanje i navike. Tekuća predizborna kampanja, onako kako je zaošijano počela u prvoj sedmici, prijetila je da potvrdi te zablude i nesvijest o ozbiljnosti. Sve dok iz donjeg dijela leđa u glavu nije došao alarm, pa shvaćeno da se korona ne da i hoće naprijed, a da kampanja, ipak, mora stati i prilagoditi joj se.
Piše: Zlatko Dukić
