Prvi PlayStationi u našoj mahali pojavili su se krajem 20. st., davne 1998/9 . Sjećam se da su neki stariji momci iz mahale, u podrumu jedne od okolnih zgrada, otvorili PlayStation Club. Za nas, djecu od nepunih desetak godina, to je bio veliki doživljaj. U tom Clubu provodili smo sate i sate, nerijetko i čitave dane buljeći u televizijske ekrane i igrajući igrice. Opsjednuti ekstatičnom moći PlayStationa, zaboravljali smo na sve – majke, očeve, bližu i dalju rodbinu a čak i to da trebamo jesti. Koliko sam samo puta propustio ručak igrajući neku od igara.
Bila su to teška vremena. Novca nije bilo previše. Zemlja skoro da je izašla iz rata pokušavajući da se oporavi. I ja, kao i sva ostala djeca, nisam mogao sebi da priuštim svakodnevno konzumiranje igrica na PlayStationu. Svaka marka koju bih dobio bila je rudnik zlata. I svaka je, naravno, bila potrošena u PlayStation Clubu. Ipak, onda kada nismo imali para, a uglavnom ih nismo imali, žicali bismo se od onog kojem su u tom momentu roditelji dali pola marke ili marku jer je to značilo da ćemo, ako se uspijemo dovoljno kvalitetno uvući u guzicu ovome s parama, okusiti slast igranja na 15 ili 30 minuta. I sam sam se uvlačio u guzicu dječacima s kojim i nisam bio u najboljim odnosima samo da bi me dotični odabrao da sa mnom podijeli džojstik. Nekad je uspijevalo. Nekad i nije. U Club su često dolazili i stariji momci. Nekad je toliko bio pun da se nije moglo disati. Neki su i pušili. Klošari, probisvijeti, uličari, svi su dolazili da tu potroše svoju bijednu siću. Jednom sam se prilikom, zbog PlaySationa, potukao sa momčićem koji je bio 4-5 godina stariji od mene. Ne trebam ni govoriti kakav sam degenek fasovao. Imao sam masnicu ispod oka, bio sam sav raščupan i uplakan. Otrčao sam kući i nahuškao oca da me ode braniti. Moj otac, koji je tad bio oficir u vojsci, otišao je i malcu opalio takvu šljagu da mu je potekla krv na nos. Nekoliko sekundi poslije taj malac je plačući otišao kući. Njegova majka je nazvala policiju koja je ubrzo pokucala na vrata našega stana. Ne znam kako, ali se sjećam da se moj otac izvukao bez većih posljedica, policija je otišla kako je i došla. Dani su prolazili a mi djeca, svakodnevno smo zgubidanili u Clubu. Nismo išli u školu ili ako smo išli, bježali bismo sa časova i odlazili igrati igrice. Majka me je jednom prilikom poslala u prodavnicu, a ja sam nekim čudom završio u PlayStation Clubu. Sve pare koje su bile predviđene za kupovinu hljeba i mlijeka ja sam spiskao na igrice. Kad sam se kasnije tog dana vratio kući, majka me je pretukla kao vola u kupusu. Zatim sam bio kažnjen – dvije sedmice zabrane izlaska vani. Kaznu sam izdržao uz velike poteškoće. A onda je jednog jutra osvanuo Bajram. U goste mojoj porodici, došli su djed i nena iz Sarajeva. Sjećam se da su mi tom prilikom dali mnogo novca koji sam kasnije iskoristio da iznajmim PlayStation preko vikenda. Čitavu tu sedmicu, u kojoj sam izanajmio PlayStation, živio sam u iščekivanju. A onda u petak uvečer, kada se zatvarao PlayStation Club, ja sam bio najsretnija osoba na svijetu (barem sam mislio da sam najsretniji). S nestrpljenjem sam držao kutiju u kojoj se nalazio PlayStation, otrčao kući i drhtavim rukama priključio ga na porodični TV. Prvih sat vremena od iznajmljivanja, sam sam se igrao a onda su mi se, kad su valjda shvatili u čemu je fazon, stidljivo priključili majka i otac. Igrali smo Soccera, Tarzana, Crasha i mnogih drugih igara koje su bile u ponudi. Čitavu noć nismo spavali, samo smo tipkali po džojsticima. Ujutro smo bili kao nadrogirani. I tako smo čitav vikend proveli u fanatičnom igranju igrica. Otac i majka su u periodu od dva dana postali veći fanatici PlayStationa od mene. Čak su se tih dana svađali ko će od njih dvoje prvi igrati. U ponedjeljak ujutro, tužan što se rastajemo, vratio sam PlayStation u Club.
Nekoliko godina nakon toga, PlayStation Club je radio sasvim uredno a onda su ga jednoga dana, što zbog kvarova na PlayStationim, što zbog zastarjelosti tehnologije, odlučili zatvoriti. U to vrijeme već su se počela pojavljivati novija izdanja PlayStationa, a i mnogim klincima su roditelji već počeli kupovati privatne PlayStatione. I tako je jedna bajka završila.
Danas, skoro deceniju i po poslije toga, s vremena na vrijeme posjetim neki od PlayStation klubova, ali čar više nije ista. Današnji PlayStation i Soccer ne mogu zamijeniti ondašnji. Ništa ne može zamijeniti onu čar kad na Socceru izaberem reprezentaciju Francuske te sa Djibrilom Cisseom ili Nicolasom Anelkom zabijem po tri komada protivniku. Neprocjenjivo.
Autor: Muhamed Zimić
