Da se izmire komšije, da selo napreduje, da se požene neženje i udaju stare cure… Ovo su samo neki od zadataka koje ima knez Gornje Dragotinje i Marina. Mnogi će reći kako ovi zadaci trebaju biti prioritet i čelnicima balkanskih gradova, opština, država..
Ali, tako je trenutno ovdje, na sjeveru Bosne i Hercegovine.
Mjesto se nalazi nedaleko od Prijedora, a od nedavno na njenom čelu je 30-godišnji Radovan Egić, mladi čovjek koji ne krije želju da pomogne svome selu, opštini Prijedor i svim onima koji žele raditi i napredovati.
Egić, potomak heroja iz naroodnooslobodilačkih borbi tokom Drugog svjetskog rata, ove godine je ispunio i posljednji kriterij da postane knez – oženio se i tako postao „dobar domaćin“.
Ali, otkud kneževina kod Prijedora?
– Kao kneževina počeli smo da djelujemo od 2003. kada smo obnovili staru tradiciju. Tada smo, u saradnji sa udruženjem građana Don iz Prijedora i uz pomoć fondacije Mozaik koja je bila donator projekta, oživili tu kneževinu, sve u svrhu da se oživi seoski turizam. Tada je na projektu učestvovao i tadašnji kustos muzeja u Jasenovcu Simo Brdar koji je u jednim zapisima pronašao da je kneževina postojala prije više od 150, sada 160 godina – pripoveda Egić u razgovoru za Al Jazeeru.
Posljednji knez
Posljednji knez, prema Brdarovim dokumentima, prezivao se Knežević i nije bio omiljen u narodu koji ga je smatrao „probisvetom“. Jednom prilikom, nastavlja aktuelni knez, Kneževića su uhvatili Brdari, pretukli i oteli mu prsten – dokaz moći i vlasti u selu.
On ga potom nikad nije tražio, nije pravljen novi, pa je kneževina ostala bez znamenja, a polako je i nestala.
– Nakon toga, gubi se svaki trag kneževini, više se i ne spominje u istorijskim knjigama. Tako smo mi, onda, odlučili da malo to obnovimo i da privučemo ljude u naše jesto. Odlučili smo da to bude za Dragutinske večeri, manifestaciju koja traje još od 1984. godine – objasnio je.
Dragutinske večeri
Dragutinske večeri su osmišljene i kreirane kako bi se okupili svi oni koji su rodom iz ovih sela, a otišli su na rad daleko od Gornje Dragotinje i Marina.
– Ljudi na selu, kad odrastaju zajedno, imaju jako bliske odnose i nisu htjeli to izgubiti, jer su se morali razići i poći trbuhom za kruhom. Onda su se oni dogovorili da se okupljaju svake godine u isto vrijeme, da naprave slavlje, veselje, da se ispričaju kako im je u bijelom svijetu – kaže Egić.
Tako su Dragutinjci odlučili da njihov skup uvek bude za drugi vikend mjeseca augusta – „da ne bi patili od nekog datuma i da svi planiraju godišnje odmore kad će se doći u Dragutinu“.
– Od tada je sve krenulo, mali zastoj je bio tokom rata, a već 1996. je organizaciju Dragutinskih večeri preuzeo Fudbalski klub Karan zajedno sa Savjetom mjesne zajednice koja je kao pravno lice mogla da prikuplja novčana sredstva. Mi smo imali Dom koji je bio u vlasništvu Mjesne zajednice koja je iznajmljivala poslovni prostor – rekao je.
Postojala su tako, dodaje neka finansijska sredstva od kirije, a ostatak novca se skupljao od ještana i svi zajedno su se gostili na taj dan.
– Međutim, kako se FK Karan ugasio 1999. godine, sve to počinje da stagnira i vidjeli smo kako sve manje ljudi dolazi i nismo htjeli da nam se desi sudbina nekih drugih mesta koji su imali takve manifestacije koje su zamrle – ispričao je.
Tada su Dragutinci osjetili potrebu za nekim novim momentom u razvoju tradicionalnih Večeri i susreta, ali i jačanja seoskog turizma, razvoja sela…
– Mi smo tada sa Udruženjem građana Don pristupili formiranju projektnog predloga kako bi oživjeli to selo. Tada je došao Simo Brdar i ispričao nam istoriju Kneževine, nama se to svidjelo i odlučili smo da krenemo sa tim – ispričao je.
Grb, himna, pasoš
Tako je od 2003. godine oživela Kneževina na sjeveru BiH, napravljen je program razvoja…
– Izabrali smo i prvog kneza, a to je bio Ostoja Knežević. Htjeli smo da to bude simbolično jer je posljednji knez bio Knežević i da se na neki način izvrši i primopredaja vlasti koja nikada nije napravljena.
Tada smo uzeli dva stražara i dogovoreno je da se svake godine taj broj povećava. Uspjeli smo naći grafičara koji će nam uraditi grb kneževine, a to je bio, ako se ne varam Aleksa Milić. Grb je urađen u tradicionalnim bojama, na sebi ima gotski krst koji se nalazi u štitu… Te godine smo donijeli i himnu kneževine, ona se peva u izvornom melosu i napisana je na pasošu – ističe Egić.
Takođe, vrhovno tijelo Kneževine – Sovet tada je odlučilo, kako bi se dodatno upotpunio program, kako će se uručivati posebna priznanja za razvoj sela.
I vladar je dobio svoja zaduženja
– Kada smo to formirali, odlučili smo šta knez treba da bude i šta on treba da radi. Prije svega, kada se knez bira, on mora da bude ugledan domaćin, da bude poštovan u selu i bilo je pravilo da bude stariji od 50 godina, jer godine označavaju životnu mudrost i iskustvo.
Sa mnom je napravljen presedan. Knez, što se tiče njegovih obaveza, treba da miri posvađane komšije, da radi na promociji sela, da dovlači investitore, poženi neženje. Bio sam član Sovjeta Kneževine do dana izbora za kneza. Nisam zbog obaveza na poslu mogao biti na izboru kneza, tako da nisam znao da sam izabran do sedam dana prije same manifestacije.
Bila su tri kandidata, a ja sam izabran jer sam mlad i smatraju kako knez treba imati više energije kako bi se izvukla ta sva organizacija – ističe knez Egić.
Mladi pasivni
Egić je mišljenja kako su mladi dosta pasivni.
– Jedinu aktivnost sam vidio prije dvije godine kada su bile poplave, to su jedine aktivnosti mladih koje su se vidjele, ne samo u Prijedoru već u državi. Ne bore se za svoja prava, mladi su se utopili u sistem i rekli sebi kako tako mora biti i ne rade da promijene stanje.
Na primjer, grad Prijedor, ne znam koliko je i moćan da nekome poboljša uslove, ali ako se sam neću potruditi da napravim da mi bude bolje, ne znam zašto bi to neko drugi trebao uraditi za mene – kaže.
Ipak, što se tiče grada i opštine, Prijedor svake godine pomaže mlade stipendijama, jednokratnom pomoći, ali i raznim projektima kojima se forsira pokretanje vlastitog biznisa.
(Al Jazeera)
