Sredinom ove sedmice saznao sam da putujem za Trebinje. Naravno, malo poslom, malo „onako“, uvijek je dobro spojiti ugodno sa korisnim.
Naime, bio sam jedini predstavnik Kameleona, Tuzle i TK na sjajnom druženju koje je za novinare širom BiH organizovala Vinarija Vukoje, po nagradama i priznanjima zasigurno najbolja vinarija u jugoistočnoj Evropi.
Osim „proljetnog vremena“ u decembru, dočekala nas je i „topla“ dobrodošlica porodice Vukoje i uposlenika ove uspješne vinarije, a odmah nakon „čekiranja“ u njihovoj porodičnoj vili „Pergola“ sjeli smo u autobus i krenuli u obilazak Carskog vinograda, najstarijeg u BiH.
„Carski vinograd nalazi se na ušću rijeka Trebišnjice i Sušice. Na ovoj lokaciji su još 1894. godine Austrougari posadili žilavku koja je, mogu slobodno reći pravi predstavnik našeg vinarstva. Pored vinove loze, Hercegovina se može pohvaliti smokvom i maslinama. To je ono što se zove prirodno bogatstvo, a sve zbog sjajne mikrolokacije. Upravo to omogućava nama vinarima da napravimo jedan vrhunski rezultat“, bile su prve riječi direktora Vinarije, Radovana Vukoja.
Bilo je zaista fascinantno tokom posjete Carskom vinogradu koji ima 30 hektara zemlje, a zanimljivo je da godišnje vinarija pakuje između 170 i 180 hiljada boca. Unatoč tome što ne izlaze na tržište sa milionskim „paketima“ vina, evropski i svjetski festivali prepoznali su kvalitet proizvoda Vinarije Vukoje.
„Naša vina se nalaze na tri kontinenta, u Evropi, Aziji i Sjevernoj Americi. Ove godine smo u Briselu osvojili najveće priznanje za našu žilavku kao jedino vino iz regiona koje je osvojilo ovo priznanje. To priznanje je naše vinarstvo vinulo u sami vrh. Osim toga, Podrum Vukoje je ove godine dobio više nagrada za najbolji brend u BiH“, dodao je Radovan, koji je dobio priznanje i za najmenadžera BiH.
„To je satiskafkcija za mene, a najbitnije je da vino kao proizvod autentično i širi pozitivnu sliku BiH u svijetu. Naša najveća nagrada je da su konzumenti prepoznali naša vina“, kaže Radovan.
Brendovi koje prozvodi Vinarija Vukoje su: Tradicionalna linija Hercegovačka žilavka i vranac, linija svježih vina Primavera, internacionalna linija Tribunia chardonnay&malvasia dubrovačka, cabernet sauvignon&merlot i rose i drugi. Zanimljivo je da je pomenuti vranac Vinarije Vukoje završio u tzv. „vinskoj bibliji“.
„Jancis Robinson, najpoznatija svjetska vinska spisateljica upravo je vranac Vukoje uvrstila u svoju knjigu Vine & Grapes u kojima su sve sorte na svijetu. Nama je to veoma bitno jer tu sortu svojataju i Crnogorci i Makedonci i Dalmatinci. Hercegovina je jedan od rijetkih regiona koji u svom imenu sadrži riječ VINO, to nam govori da nije džaba 2.000 godina vinova loza sa nama zajedno ovdje“, zaključio je Vukoje.
Jedna od uposlenica Vinarije Vukoje, Julija Vukašinović, otkrila nam je tajnu uspjeha ove kompanije.
„Sada smo na vrhu, a naš je cilj održavanje brenda i to je zadatak svih nas. Mi ne mirujemo, svaku minutu provodimo u vinogradu, energija je zapravo tajna koja nas pokreće. Uloženo je tu dosta rada bez gledanja na sat, edukacija i istraživanja“, kaže Vukašinović.
Nakon „ćaskanja“, ugodnog druženja i konzumacije žilavke Vukoje u sklopu Carskog vinograda, krenuli smo u obilazak Podruma Vukoje gdje smo saznali više o samoj proizvodnji i njenim procesima te čuvanju i arhiviranju vina.
Vinarija Vukoje se oslanja na moderne tehnologije, kontrolisane procese fermentacije i tradicionalne metode odležavanja vina u hrastovim „barrique“ bačvama u podrumima koji se nalaze osam metara ispod zemlje.
Mladen Fustar jedan je od desetak someljera u BiH. On nam je pojasnio razliku između pravljenja crvenog i bijelog vina.
„Kod bijelih za 24 sata sve ide u presu, a kod crvenih ta podkožica je u dodiru dok se ne završi alkoholna fermentacija, od 18 do 25 dana. Ona izvlači sve iz podkožice i sjemenke, a kod bijelih pušta se samo sok, bez prisustva taloga“, kaže nam Mladen, dodajući da je temperatura čuvanja vina od 6 do 20 stepeni, dok je kod bijelog temperatura niža i cijeli proces traje od 8 do 24 sata.
Posebno je zanimljivo, barem meni bilo arhiviranje i čuvanje vina u podrumu. Bili smo okruženi velikim bačvama sa vrhunskim sortama vina, a neke od njih, prema riječima Julije Vukašinović nemaju svoju cijenu jer su stare i po 20 godina.
„Imali smo visoke ponude da ih prodamo, no nismo to željeli. To su vina koja ostaju sa nama u arhivi kojima nismo odredili cijenu.“
Poslije sjajne „male škole vinarstva“ popeli smo se na vrh u veliki porodični restoran Vukoje, u kojem je nastavljeno druženje svih novinara te kušanje najboljih vina. Uslijedila je i zajednička svečana večera sa menadžmentom i saradnicima vinarije Vukoje, na kojoj smo osim sjajnih vina probali i tradicionalna, autohtona hercegovačka jela, sireve, suho meso i ostalo…
Bio sam impresioniran svime, te sam pod sjajnim utiscima otišao na spavanje da bi što odmornije dočekao sutrašnji obilazak grada Trebinja. Ali o tome, drugom prilikom…
PIŠE: Vedran Jahić
