Smrt Fidela Castra pokazala je duboki razdor svijeta. Nisu se podijelili samo Kubanci – pa floridska emigracija radosno pleše i luduje, a domicilna populacija žalosno šuti i tuguje – nego se raskolio čitav svijet.
Jedan tabor pozdravlja odlazak diktatora koji je kršio ljudska prava i progonio političke neistomišljenike, a drugi tabor slavi hrabrog borca protiv imperijalizma i prosvijećenog apsolutistu koji je kubansku sirotinju učinio pismenom, obrazovanom, zdravom i dugovječnom, piše “Slobodna Dalmacija“…
Prvi smatraju da će odlaskom komunističkog satrapa Kubi zasjati investiciono-kapitalističko slobodarsko sunce, a drugi misle da bi dolaskom kapitalizma Kubanci mogli izgubiti najvrednije tekovine Revolucije – besplatno vrhunsko zdravstvo i školstvo – dok će zauzvrat dobiti oprobani sistem u kome će 10-15 posto ljudi činiti bogatu i zadovoljnu elitu, a preostalih 85-90 posto građana životariti kao uslužni servis te elite, kako je to i izgledalo na Kubi prije Castra.
Za ovu priliku potpisani će se novinar prisjetiti svog boravka na Kubi iz decembra 2012. i skitanja po tom uskom i duguljastom otoku, od duhanske pokrajine Pinar del Rio na krajnjem zapadu, s pogledom na nevidljivi Meksiko, do slabo asfaltirane pokrajine Guantanamo na krajnjem istoku, s pogledom na obližnji Haiti. Kroz glasove Kubanki i Kubanaca koje sam tada sreo pokušat ću dati presjek stavova ovog karipskog naroda prema tada još živom El Comandanteu i rezultatima njegove revolucije.
Već prvog dana boravka u Havani doživio sam neugodnu situaciju, nakon što me gazdarica kod koje sam odsjeo pitala hoću li za šest dolara ručati kod nje, pri čemu sam mogao birati između škampa i bifteka. Nakon što sam pristao, žena me upitala u koliko sati želim da bude ručak, a ja sam naivno odgovorio da ću se prilagoditi njenoj porodici, pa neka ona kaže kad im je ručak.
“Senor, pa ne možemo mi jesti s vama”, rekla je žena. “Naš ručak je riža i crni grah, a za vas su riba i meso.”
Nisam se još ni oporavio od šoka, a gazdarica me već upoznavala sa svojim kćerima: starija je studirala medicinu, mlađa pravo. Kako mi je prije toga već rekla da joj je mjesečna plaća sedam dolara (radila je u muzeju), pitao sam je kako s tako malim prihodima uspijeva školovati djecu.
“Studiranje je na Kubi besplatno”, odgovorila je. “Ako živite na selu, država vam plaća smještaj u gradu i prehranu sve dok ne završite studij. Mi smo sirotinja samo ekonomski.”
Ipak nisam uspio izdržati, pa sam je otvoreno pitao je li Fidel Castro kriv za toliko siromaštvo i “život na tačkice” (na Kubi su osnovni prehrambeni artikli subvencionirani od države i svaki Kubanac ima “libretu”, dokument kojim preuzima mjesečno sljedovanje tih namirnica).
“Ne krivim Fidela, nije on to ovako zamislio”, rekla je žena, te nastavila: “Dogodio se splet nesretnih okolnosti, a prije svega taj američki embargo. Čak i s tim embargom mi smo na Kubi dobro živjeli sve do 1991. godine, dok se nije raspao Sovjetski Savez. Prije toga nam ništa nije falilo. A onda je postalo strašno, ostali smo sami na svijetu.”
S konobarom Albertom (43), kojeg sam sreo u gradiću Baracoi na istoku zemlje, imao sam podužu političku diskusiju, koja je počela nakon što sam ga zamolio da mi usporedi Fidela i Raúla Castra, koji je četiri godine ranije zamijenio brata na čelu države.
“Otkad je došao Raúl, počela su otpuštanja s posla, što ja ne pamtim u svoje 43 godine. Posao više nije siguran kao pod Fidelom”, rekao je Albert, te sam pomislio da više cijeni starijeg brata Castro.
Međutim, odmah potom je stao (nešto tišim glasom) detaljno kritikovati Fidelovu vladavinu, tvrdeći da je komunizam “utopija”, što me navelo da ga pitam smatra li onda da je Fidel unazadio Kubu u odnosu na prethodni režim generala Fulgencia Batiste.
“Ne”, rekao je Albert prilično odlučno. “Ja se ne sjećam Batiste, rođen sam u desetoj godini Revolucije, ali mama i baka su mi pričale o Batisti. Tada je bilo puno lošije za Kubance: nešto malo bogatih i velika većina jako siromašnih, kao u svakom kapitalizmu. Batista uopšte nije mario za školstvo, zdravstvo. A Fidel je potpuno drukčiji čovjek, njemu su najvažnije bile te osnovne stvari, da svi imaju besplatno obrazovanje i zdravstvo. Njega nikad nije zanimalo osobno bogaćenje. Njih dvojica se ne mogu uspoređivati, Fidel je puno humaniji.”
Tu sam Albertu priznao da me izludio, jer više ne znam što zapravo misli o Fidelu i Kubanskoj revoluciji: ako mu je El Comandante toliko human i lišen pohlepe, zašto onda kritikuje njegovu vladavinu?
“Jer ne živim dobro”, rekao je Albert. “Jer živim na tačkice.”
Zatim sam ga pitao da li mu je draži komunizam ili kapitalizam, i opet me njegov odgovor zatekao:
“Ne znam”, rekao je. “Nikad nisam živio u kapitalizmu.”
Vidjevši da sam ostao bez teksta, Albert je dodao, misleći na kapitalizam:
“Ali me privlači. Zašto ja ne bih imao svoj dućan?”
Tokom boravka u Baracoi jednog sam se dana otisnuo na nekakav izlet u prirodu, a šofer mi je bio mladi hemijski inženjer Alexandro (28). U razgovoru sam saznao da je nakon fakulteta dvije godine radio u fabrici karbona, za plaću od 15 dolara, da bi potom ostavio taj posao kako bi vozio taksi za rođaka koji je doktor.
“Volio sam svoj posao, ali ovako zaradim puno više”, objasnio mi je. “Inženjerska plata nije dovoljna za život, kao i nijedna druga, pa svi radimo dodatne poslove.”
Kako je u to vrijeme Raúl Castro najavio otvaranje kubanskih granica i slobodna putovanja u inostranstvo, pitao sam Alexandra namjerava li iskoristiti tu mogućnost i otići negdje u inostranstvo.
“Ne”, rekao je. “Prvo, za avionsku kartu treba novca. Drugo, meni se sviđa živjeti na Kubi.”
Gazdarica Miriam u gradu Camagüeyu odmah mi se pohvalila kako su ljudi na Kubi “dobri u zdravlju, sportu i obrazovanju”, te se potrudila da mi to i objasni:
“Nikad ne moraš platiti doktora. Ako te nešto boli, država će se pobrinuti da ti pruži liječničku pomoć: ako nema u tvom selu ili mjestu, poslat će te besplatno u grad gdje ti mogu pomoći. Dalje, nema šanse, ako želiš studirati, da ti to neće biti omogućeno. Doduše, može se dogoditi da ne nađeš odmah posao u struci, jer Kuba nema baš industrije.”
Kad sam je pitao koliko će Kubanaca, prema njezinom mišljenju, nakon otvaranja granice otići s Kube, Miriam mi je odgovorila porodičnim primjerom:
“Ja imam tri brata, od kojih jedan živi u Miamiju, na Floridi. Otišao je prije pet godina i ne može se vratiti, jer nije otišao legalno. Drugi brat je otišao legalno i vratio se na Kubu, jer mu se u SAD-u nije svidjelo. A treći brat nikad nije ni htio ići, živi tu blizu.”
Iz Camagüeya mi je u sjećanju ostao i taksist koji me vozio na autobus za Santa Claru, a kojeg sam pitao zašto Kuba nema svojih vina, pa u restoranima moram piti čileanske sorte.
“Senor, naše vino je gorko, ali je naše”, rekao je čovjek i pogledao me nekako značajno. Tek ću kasnije shvatiti da nije mislio (samo) na vino.
U Santa Clari sam imao žustru polemiku s gazdom Jorgeom (54), vlasnikom dva mala hostela i rijetkim primjerkom kubanskog malog poduzetnika, koji čak i zapošljava nekoliko radnika. Spor je nastao nakon što se gazda Jorge požalio na lijenost i nizak radni moral tih svojih radnika i kuhara, na što sam mu predbacio da iskazuje tipičnu kapitalističku filozofiju.
“Senor, mislim da imam pravo tražiti to od svojih radnika”, odvratio mi je, “jer radnik kod mene može zaraditi sto dolara mjesečno, a to je pet puta više od plaće doktora na Kubi.”
Naravno, smjesta sam se ispričao gazdi Jorgeu i složio se s njim da je radnička klasa na Kubi sastavljena od samih bitangi i lijenčina. Naglas sam pretpostavio da je mom sagovorniku kapitalizam bolji sistem od komunizma, ali gazda Jorge je to energično demantovao.
“Nisam to rekao. Ja bolujem od dijabetesa i zato imam pravo na kilo i pol govedine sedmično. A znate kako je u našoj zemlji teška situacija s mlijekom: znate da ga dobivaju samo djeca? A ja zbog dijabetesa imam pravo na 30 litara mlijeka mjesečno, i to skoro besplatno, za par centi. To je zapravo nevjerovatno: u kojoj zemlji na svijetu bih ja kao bolesnik imao takve privilegije? Da ne govorim kako mi država svaki mjesec omogućava obimne liječničke pretrage i kontrole, što je potpuno besplatno, niti onih par centi. I svi lijekovi su mi besplatni. Pa gdje to ima?”
Nakon što sam iskazao dužno poštovanje za postignuća Revolucije na području zdravstva i školstva, natuknuo sam gazdi Jorgeu kako mi se čini da su to, nažalost, i jedina područja u kojima je Revolucija opravdala nade koje su u nju bile uložene.
“Ali, recite mi, senor: zar to nisu najvažnije stvari na svijetu?” retorički me zapitao gazda Jorge, i nastavio:
“Zato ja ne odbacujem komunizam, ali bih pokušao uvesti neke dobre elemente kapitalizma. Mislim da bi se komunizam i kapitalizam morali sresti. Je li normalno da moj kuhar zarađuje pet puta više od liječnika? To je frustrirajuće za doktore. Mislim da kapitalizam bolje stimuliše rad i radnike, a stimulacija je važna”, zaključio je gazda Jorge.
Doktora sam pronašao u gradu Trinidadu, ali se ispostavilo da s plaćom od 23 dolara – pet puta manjom od plaće kuhara kod gazde Jorgea – taj doktor, po imenu Jaed (42), uopšte nije frustriran.
“Zašto bih bio frustriran? Radim posao koji volim. Radio sam nekoliko godina u misiji u Hondurasu, tamo doktori uzimaju od pacijenata po deset dolara. To je sramotno, jer doktori su bogovi na Zemlji i dužni su davati besplatne usluge pacijentima. Mene ne smije plaćati pacijent, nego država”, kazao mi je doktor Jaed.
“Ali samo 23 dolara?” primijetio sam.
“Nastojim shvatiti taj vaš zapadnjački pogled na svijet. Vjerujem da to može izgledati čudno iz zapadne perspektive”, odvratio je moj sagovornik, te nastavio:
“Ali država mi je omogućila besplatno obrazovanje da postanem doktor, i pravedno je da ja to vraćam kroz rad s pacijentima. Ja sam doktor i želim otkriti lijek za rak, i to mi je moja država omogućila. Zahvalan sam državi što me školovala, jer u nekoj drugoj siromašnoj zemlji moji roditelji ne bi mogli platiti studij medicine. A zahvalan sam i Bogu jer sam naslijedio ovu kuću, pa brat i ja možemo iznajmljivati turistima i tako zbrinuti porodicu. Da nisam naslijedio kuću, vozio bih taksi i opet bih tražio lijek za rak.”
Moj najstariji sagovornik na Kubi bio je 78-godišnji penzionisani rudar Miguel iz malog sela Vinales na zapadu otoka. Nakon što mi je priznao da nikad nije čuo za Hrvatsku, ali da pamti Tita i Jugoslaviju, vitalni starac mi je usporedio Kubu prije i nakon Castrove revolucionarne 1959. godine:
“Za one koji su bili siromašni, a to je većina Kubanaca, Revolucija je donijela napredak, jer su dobili vlastitu zemlju koju mogu obrađivati i živjeti od toga, kao i priliku da školuju djecu, jer je Revolucija uvela besplatno školovanje, pa je tako svih petero moje djece završilo fakultete. A za bogate je sada lošije, jer više nema bogatih. Da, i svako naše selo ima školu i zdravstvenu stanicu, čega nije bilo u mom djetinjstvu.”
Zadnjih nekoliko dana na Kubi proveo sam ponovno u Havani. Najviše sam se družio s mladim muzičarom Joelom, kojeg sam neprestano gnjavio da mi prizna kako ga “život na tačkice” deprimira. Joel me, međutim, uvjeravao da je Fidel Castro dobar i pametan tip.
“Mi nismo bogata zemlja”, stao mi je tumačiti. “Nemamo nafte, ali umjesto toga imamo američki embargo. Da Fidel nije smislio ovakav sistem, na Kubi bi bilo puno gladnih. U drugim siromašnim zemljama ljudi nemaju doslovno za jesti, a na Kubi niko nije ni gladan ni žedan, niti je beskućnik. Da li si na Kubi vidio ijednog beskućnika?”
Priznadoh da nisam.
“Zato ti kažem da je Fidel pametan”, poentira Joel, i zaključi razgovor:
“A Raúl je lud. Otvorio je previše rupa u sistemu. Bojim se da ćemo se jako raslojiti kad Fidel umre.”
