Dejan Lovren, fudbaler rođen u BiH, a koji nastupa za reprezentaciju Hrvatske, u dokumentarnom filmu za Liverpool TV ispričao je svoju životnu priču – kako je od izbjeglice iz BiH došao do statusa fudbalske zvijezde.
Pritom je izrazio i podršku izbjeglicama iz Sirije i Afganistana…
Upravo je prostor bivše Jugoslavije jedan od onih koji je tokom 90-ih godina prouzrokovao najveći broj migracija. Bjesnio je rat, a najgore je bilo u Bosni i Hercegovini odakle je, prema službenim podacima, izbjeglo 2,2 miliona ljudi, piše Goal.
Veliki broj sadašnjih reprezentativaca BiH bio je među tim ljudima, ali ne i Edin Džeko, kapiten Zmajeva koji je djetinjstvo proveo u ratnom Sarajevu i kao šestogodišnjak preživio masakr djece u sarajevskom naselju Otoka.
– Sjećam se da sam puno plakao kao dijete jer je svakog trenutka postojala mogućnost da te neko ubije. Majka mi je spasila život kada mi jednom nije dopustila da igram fudbal s prijateljima na livadi. Nekoliko minuta kasnije granata je pala na tu livadu i mnogi moji prijatelji su poginuli – prisjetio se jednom prilikom Džeko svojih ratnih dana u Sarajevu.
Džeko je umjesto u prestižnim akademijama svoj zanat brusio na betonskom pločniku koji je bio prepun rupa od granatiranja. I uspio je! Dom i porodicu napustio je kao 18-godišnjak kada se zaputio u Češku gdje su mu trebale samo dvije godine da svojim igrama privuče pažnju Felixa Magatha i Wolfsburga. Ostalo je historija…
Za razliku od Džeke, svoje domove u Bosni i Hercegovini u ratnim godinama morali su napustiti Asmir Begović, Vedad Ibišević i Haris Medunjanin.
Begović je kao četverogodišnjak protjeran iz rodnog Trebinja, s obitelji se najprije zaputio u Njemačku, a potom i u Kanadu gdje je igrao i za mlađe nacionalne selekcije. Karijeru je izgradio kroz engleske klubove koji su ga doveli i do državnog prvaka Chelseaja.
– Bio sam dijete, ali znam da su gradovi u mojoj zemlji bili bombardirani , a ljudi se se morali kriti pod zemljom – rekao je Begović u jednom intervjuu za britanski Independent.
Svoje rodno mjesto je morao napustiti i Vedad Ibišević. Vedo je rođen u Vlasenici u kojoj na početku rata bošnjačkim stanovnicima život nije bio nimalo jednostavan. U ratnim godinama je ubijeno blizu 3.000 Vlaseničana, a među njima je i Vedin djed.
– Majka je u šumarku blizu kuće za mene i sestru iskopala jamu, široku i dugačku oko metar, a duboku pola metra. Izgledala je baš kao grob. Jednog jutra nas je odvela na to mjesto koje je bilo prekriveno plahtama i jastucima, i rekla nam da se sakrijemo. Tog su jutra u našu ulicu došli srpski vojnici. Čuli smo viku, psovanje i obijanje kuća. Moj najvažniji zadatak je bio spriječiti trogodišnju sestru da zaplače. Da su nas čuli i pronašli, sasvim sigurno bi nas odveli u logor – prisjetio se Vedo rata prošle godine u intervjuu za ESPN.
Majka je naposljetku u zamjenu za kuću ‘kupila’ izlaz iz Vlasenice i dopuštenje da otputuju u Tuzlu gdje je Ibišević počeo fudbalsku karijeru. Kako ni nakon rata nije bilo normalnog života porodica Ibišević je otputovala u Švicarsku, a potom u Sjedinjene Američke Države. Vedada je uspješna karijera kasnije odvela i do Francuske i Njemačke.
Haris Medunjanin je sa majkom i sestrom izbjegao u Holandiju. Imao je sedam godina kada su se 1992. godine uputili iz opkoljenog Sarajeva. Otac mu je ostao u BiH gdje je ubrzo i umro.
– Ništa nismo imali, bez ičega smo izišli iz Sarajeva, a mama je opet pronalazila neke stvari, ja ne znam odakle. Ja sad igram za njih, da one budu sretne, ja sam na drugom mjestu – prisjetio se tokom jednog intervjua Medunjanin koji je igrao za mlađe reprezentativne selekcije Holandije, a od 2009. godine nosi dres rodne Bosne i Hercegovine.
