Kada pročitate naslov – „HAOS u Srebrenici: pogledajte zbog čega su roditelji srpske djece optužili direktoricu Bošnjakinju da koristi – teroristički pozdrav“, odmah se zapitate, sa strahom naravno, šta se to dogodilo.
I onda iz teksta ne vidite ništa tako strašno što nagoviješta riječ HAOS. Jer kroz glavu vam odmah prolazi ta nesretna 1995.godina i sve godine našeg rata, ludila, straha, mržnje, netolerancije i svih negativnih emocija koje su se godinama nakupile. Zbog njih smo zarobljeni u sopstvenoj tijesnoj koži života, gdje samo jedna riječ pokrene lavinu osuđivanja na jednoj, odobravanja na drugoj strani…. Vrtimo se u krugu i neznanja i namjernog prkosa prema drugom koji ne misli kao ja, ne zove kao ja, ili se ne moli istom bogu… Važno je naći izgovor, ako želimo izazvati sukob. Ali zato na društvenoj mreži pljušte optužbe na račun direktorice obdaništa, što je roditelje i Srbe i Bošnjake pozdravila pozdravom – selam.
Namjerno ili ne, selam je postao kamen razdora u toj napaćenoj Srebrenici, gradiću krhkog mira, velikog bola, potoka suza i krvi. I umjesto da gradimo dobre odnose i mir, mi bi i ovdje da imamo dvije škole ispod jednog krova, dva vrtića, jer jedni i drugi, ili drugi i oni prvi nisu „spremni“ da žive zajedno. Jer kako drugačije tumačiti da se ne poštuje onaj drugi, koji ruku na srce jedva čeka neki mali povod da optuži ovog prvog za neku nepodopštinu. I obrnuto.
Tako je u svakodnevnom životu Srebrenice „selam“ ni kriv ni dužan došao na stub srama. Jer i oni koji ga koriste ne znaju pravo njegovo značenje. Prema tumačenju relevantnih izvora (i iz Preporoda) selam jeste arapski pozdrav koji koriste muslimani širom svijeta, a u muslimanskom svijetu ga koriste i nemuslimani. Na hrvatskom jeziku ima značenje „mir s vama“, na srpskom „pomoz Bog“. Odgovor na selam glasi: Ve alejkum selam, što znači „neka je i vama mir“. Također u muslimanskom svijetu selam je najljepši pozdrav. Pravilno se izgovara – es selam alejkum ili selumun alejkum, što znači – mir i spas Božiji vam želim.
Kad se ovo zna onda se može zaključiti da ovdje nikakvom terorizmu nema mjesta. Nema mjesta ni skandaloznim i priglupim naslovima za tekst. Kvaka je u nečem drugom.
Ako uvažavamo druge onda nećemo, posebno u obrazovnim ustanovama koristiti vjerske pozdrave i to samo jedne vjere ukoliko u tu ustanovu idu i djeca kojima je to strano. Pridržavaćemo se uobičajenih pozdrava poput: dobar dan, dobro jutro, doviđenja… Sve drugo, posebno u osjetljivom području Srebrenice nije primjereno, ako druge iritira. Trebamo poštovati pravo na različitost, međusobno uvažavanje… Javni život posebno u Srebrenici, gdje je krhki mir, to je neophodno. Sam naslov implicira na senzaciju radi čitanosti, dok o posljedicama niko ne razmišlja. Zašto nam to treba? Lako je izazivati svađu, sukobe, vrijeđati, mnogo je teže biti dobronamjeran. Treba graditi atmosferu tolerancije i mira. To što je direktorica obdaništa upotrebila vjerski pozdrav, ne ide u prilog tome, tim više što joj i sama funkcija nalaže da poznaje osnovne stvari. I da bude pristojna i kulturna!! Zar i u ovom dijelu želimo podijeljeni grad, neki novi Mostar, neki novi Kiseljak…??
Zašto to i u ime čega? Kome to treba? Možda bolesnim ambicijama naših političara kojima jedino nemir odgovara, u kojem se pokriva njihov nerad i ne vidi kako ova zemlja ne ide u dobrom smjeru.
U suprotnom vječito ćemo biti u 1992-95.godini.
Svijet, ipak, ide naprijed! Ili možda griješim.
Piše: Biljana Skoković-Tomić
