Mislila sam da me više ništa ne može iznenaditi u ovoj zemlji!?
Ali vijest da je Narodna Skupština RS-a dodijelila priznanja i zahvalnice ovog entiteta za doprinosu u radu Radovanu Karadžiću, Biljani Plavšić, Momčilu Krajišniku, i posthumno Nikoli Koljeviću , bezmalo me je ostavila bez daha. Ono kako bi u žargonu rekli „izbacilo iz cipela“.
Sve Haški osuđenici… Ovim je rečeno i previše. Ne može čak stati ni u jednu knjigu. Koliko bola, patnji, tuge i razočarenja su prouzročili ovi ljudi? A danas dobijaju priznanje. Pa u kom vremenu mi to živimo? Šta su to nas učili naši roditelji, oni u školi… Obrću se moralne vrijednosti. I to u ime koga? Pa zar u onoj Republici Srpskoj i na teritoriji cijelog entiteta nema čovjeka, intelektualca koji će javno dići glas protiv ovog besmisla. Uvjerena sam da ima, ali oni znaju kako prolaze svi u diktatorskim režimima.
Kakvu to poruku šaljemo u svijet – da je dobro biti loš, da je dobro ubijati, činiti zlo!???? Prevazišli su i Nostradamusa, Orvela, oni su svijet za sebe, nema nikoga oko njih, mogu raditi šta hoće. Dokle?
Poslije prvog šoka i neprijatnog iznenađenja u svojoj glavi počnem preslagati sve događaje od 1990.godine na ovamo… Dolazak Ante Markovića na čelo Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije. Pa višestranački izbori. Prijetnja vojnom diktaturom i uloga vajnog „lidera“ Slobodana Miloševića. Čak su ga neki i u mojoj bivšoj Redakciji ugašenog Fronta slobode nazivali „velikim demokratom“…. Potom herojski čin Bogića Bogićevića koji se suprotstavio vojnom vrhu ex-Yu. I danas mu veliko HVALA na tome, jer je pitanje gdje bih ja danas bila i da li bih uopšte bila među živima….. Pa prijetnja Radovana Karadžića u Skupštini Republike BiH da će „muslimani nestati“ ako dođe do rata!! Pa komadanje Jugoslavije, prethodno i nestanak SKJ-u, ideološka preslagivanja od jednostarnačkog na višestranačko parlamentarno uređenje, čitaj nacionalno, rat, pa taj (ne)sretni Dejton i tolike godine nade da će biti bolje…
Vraga bolje, među ljudima prošlosti nema budućnosti!
I onda u moru tih ljudskih nesporazuma i gluposti na površinu ispliva jedna od najprljavijih do sada. Dodjela priznanja ratnim zločincima. Tu na pragu svih grobova, spomenika jednog besmisla, ljudske mržnje, netolerancije….Ili je to njihova namjera, uvijek iznova i uvijek prkosno, da nas uvjere kako nema Bosne i Hercegovine, kako je Bosne i Hercegovina nemoguća, kako ono što su započeli ratom 1992.godine sada moraju završiti u miru.
Nacionalizam se kod nas s pravom, i bez pogreške može prevesti i u klerofašizam i staviti znak jednakosti. Ta fabrika mržnje izgleda samo kod nas ima posebno značenje i obično vodi u sukobe, ekonomsko i svako drugo siromaštvo, radikalizam. Nažalost to je odličan paravan za običnog čovjeka da ne vidi kako je na sceni završnica komadanja ove lijepe zemlje što se Bosnom i Hercegovinom zove. Ako možda ne vidi direktno onda osjeti kako živi, da mladi odlaze, a zašto i da ostaju kada tek u četvrtoj deceniji života mogu očekivati kakav-takav posao i osnovati porodicu. Da je to ludo – kome podcrtavati. Vlasnici ove države za sebe i svoje sve su već uredili i odradili, čitaj pokrali sve što je bilo vrijedno i moguće. A mi ćemo im opet za dvije godine na izborima dati glas, neka to dokrajče!!
Stvarno smo bolesno i duboko podijeljeno društvo…
Mislila sam da me više ništa ne može u ovoj zemlji iznenaditi, ali prevarila sam se. Moje duboko razočarenje ovim činom, danas polažem na grobove i patnje svih nas koji smo duboko oštećeni vrijednostima koje su zavladale u ovom društvu.
PS: Da sam ja netko, da sam vlast – zabranila bih zakonom javni i politički rad svima onima koji su nas poveli u rat, al'…
Piše: Biljana Skoković-Tomić
