Josip Broz Tito je svašta preživio u životu, ali Castra nije. Castro je poslije više bezuspješnih pokušaja uspio da se konačno izbori za održavanje Konferencija na vrhu Pokreta nesvrstanih na Kubi 1979. godine.
To je značilo da sljedeće tri godine njemu pripada dužnost generalnog sekretara Pokreta i istupanja u njegovo ime. Te 1979., uoči Konferencije u Havani, bili su posve jasni Castrovi pokušaji da Pokret nesvrstanih iz njegove izvorne vanblokovske pozicije priključi istočnom bloku i tako Brežnjevu i njegovim saveznicima osigura novi kiseonik.
Tada je u štampi objavljen tekst u kom je Castro nazvan Trojanskim konjem među nesvrstanima. To je izazvalo paniku u vrhu države jer je tekst izašao dan uoči dolaska Rafaela Rodrígueza, tada drugog čovjeka kubanskog režima.
Tito, inače nedisciplinovani dijabetičar, odložio je tada operaciju noge i ugradnju premosnice, da bi stigao da ode u Havanu i iskontrolisao situaciju. Tamo se još jednom istrošio nižući bilateralne susrete s ključnim državnicima. Tako je uspio, mic po mic, da preuredi Rezoluciju.
U njoj i ostalim dokumentima pomrsio je račune Brežnjevu o čijoj je kesi, već dobrano načetoj u tada još Tarakijevu promoskovskom Afganistanu, Castro i te kako zavisio.
Totalno iscrpljen tom labudovom pjesmom svoje diplomatske veštine Tito se u septembru vratio, ugradnja bajpasa je zakasnila, u januaru 1980. otišla je noga, u maju i ostatak Tita. Preživio je svašta, ne i Castra. Titova Jugoslavija skapavala je u agoniji još deset godina, totalno već na margini Pokreta nesvrstanih.
Doduše, još jedna konferencija nesvrstanih održana je u Beogradu, dva mjeseca prije rušenja Berlinskog zida (pa su generalni sekretari u sljedeće tri godine bili, redom, Janez Drnovšek, Stipe Mesić, Branko Kostić, Dobrica Ćosić, naslijedio ih je Suharto, a sada je na toj dužnosti Nicolas Maduro, po politici bliži Castru nego svom prethodniku Hugu Čavezu).
Izvor: klix
