Poštovani i dragi druže Tito, nadam se da će ovo moje pismo stići u Vaše ruke, no znajući za Vašu prezauzetost ja Vas unaprijed molim da nađete toliko vremena da ga pročitate, jer Vi ste jedini čovjek kojemu se, u ovoj za mene najtežoj situaciji u životu, mogu obratiti, koji će me razumjeti i koji će mi htjeti pomoći i pružiti zaštitu…
Tako je Ankica Tuđman, supruga Franje Tuđmana, počela svoje pismo Titu upućeno 11. februara 1972.na adresu Kabineta predsjednika SFRJ, tačno mjesec dana nakon što su milicija i Udba uhapsile njenog muža i odvele ga u istražni zatvor u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, piše hrvatski Express.
U Arhivu Jugoslavije u Beogradu pronađena su dva pisma Ankice Tuđman “dragom drugu Titu”.
Iako u svojoj knjizi Moj život s Francekom (Zagreb, 2006.) opisuje i manje važne kontakte, čak i s trećerazrednim partijskim dužnosnicima u Hrvatskoj, prilično je čudno što u svojoj autobiografskoj knjizi ne spominje takve “sitnice” poput pisama Titu.
Naime, 1. decembra 1971. u Karađorđevu na 21. sjednici Predsjedništva SKJ, nakon sloma Hrvatskog proljeća, Izvršni komitet CK SKH želio je što prije operacionalizirati i provesti “duh Karađorđeva”. U Hrvatskoj je uslijedio obračun s disidentima: studentima, intelektualcima, gospodarstvenicima, političarima. Akcijom “M” (prvo slovo Matice hrvatske, nap. a.) počela su uhićenja “kontrarevolucionara” iz Matice hrvatske. Akciju su odradile, razumije se, Služba državne sigurnosti (SDS), kolokvijalno zvana Udba, i Služba javne sigurnosti, policija.
Iako Tuđman nije bio jedan od istaknutijih vođa Hrvatskog proljeća, zamjerio se režimu zbog svojih istraživanja, pogotovo zbog suprotstavljanja velikosrpskoj mitomaniji o broju žrtava u Jasenovcu te zbog kontakata s političkom emigracijom. U pet sati ujutro, 11. januara 1972., Udba je upala i u dom Tuđmanovih u Nazorovoj s nalogom za pretres. Nakon deset sati premetačine, Tuđmana su odveli u Petrinjsku. Istražni sudac je, zanimljivo, predložio Tuđmanu da mu u zatvorsku ćeliju dovede nekoga "da ne bude sam". Tuđman je odmah shvatio da mu hoće u ćeliju smjestiti doušnika Udbe, pa je glatko odbio takvu mogućnost.
U međuvremenu je Ankica Tuđman odmah stupila u akciju. Htjela je supruga pošto-poto izbaviti iz istražnog pritvora. Odlučila je, vjerojatno u dogovoru sa suprugom i odvjetnicima, intervenirati kod moćnih i utjecajnih ljudi koju mogu pomoći njezinu Franceku.
Najprije se obratila obiteljskom prijatelju Miroslavu Krleži da intervenira kod Tita, međutim, Krleža se ogradio i rekao da ne može ništa učiniti prije nego što se podigne optužnica. Kad je vidjela da je vrag odnio šalu, Ankica Tuđman odlučila je osobno pisati Titu na adresu Kabineta predsjednika SFRJ odnosno Maršalata. Kabinet predsjednika, prema ustroju, imao je i Odjel za molbe i pritužbe u kojem su završila pisma Ankice Tuđman.
“Bez obzira na to što mi nisu jasni motivi za njegovo (Franjino, nap.a.) hapšenje, vjerujte mi da za ovakvu optužbu materijala i dokaza ne mogu imati, jer je ona besmislena i nespojiva s njegovom prošlošću, s njegovim dosadašnjim radom, s njegovim pogledima i idealima. Teža optužba i povreda ljudskog dostojanstva ne može biti izrečena i nanesena obitelji koja je sav svoj život i rad posvetila ovoj i ovakvoj zemlji”, pisala je Ankica Tuđman. “Zar general JNA i veteran NOR-a da bude zatvoru!?”
Potom se pozvala na činjenicu da je obitelj njezina supruga Franje, roditelji i dva brata, sudjelovala u NOP-u i NOR-u. Ankica u pismu podsjeća Tita da je otac njezina supruga Stjepan Tuđman bio član AVNOJ-a i vijećnik ZAVNOH-a, da su Franjina brata Štefeka ustaše ubili 1943. te da se brat Ivica uključio u NOP 1941, kao i to da je njezin suprug Franjo nosilac Partizanske spomenice te da je “pristupio partiji” s 19 godina.
Među ostalim, Ankica Tuđman piše Titu da je njen muž u JNA ostao do 1961, kada je na vlastiti zahtjev preveden u rezervu u činu general-majora kao i to da je na poziv CK SKH osnovao Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske. Ankica je u pismu istaknula svoje zasluge i zasluge svoje obitelji u partizanima i partiji.
Ankica Tuđman se stoga u pismu pita kako to da je “neprijateljska djelatnost” njezina muža njegov naučni rad te poentira da je za tekst “Hrvatska u NOR-u”, tiskan u enciklopediji, baš on, Tito, svojom rukom napisao da nema nikakvih primjedbi. Ankica Tuđman u pismu je iznijela i činjenicu da je njezin muž upravo za knjigu “Rat protiv rata” primio Nagradu Sekretarijata za narodnu obranu.
Potom je ustvrdila da njezin muž 1971. nikada i nigdje nije održao nijedno političko predavanje niti je pisao političke tekstove. On je, kako tvrdi u pismu, samo držao predavanja kao povjesničar, i to u povodu 30. obljetnice revolucije i stogodišnjice rođenja Stjepana Radića.
“A sada, sa svom svojom prošlošću revolucionara, nosioca Partizanske spomenice, povjesničara, generala JNA, sjedi bespomoćno u zatvoru”, zavapila je Ankica Tuđman u pismu Titu. “Eto, druže Tito”, nastavila je, “to je ukratko povijest jedne partizanske revolucionarne obitelji koja je nesebično žrtvovala sve svoje snage u ratu i poslije njega za dobrobit svoje domovine, a čijeg supruga i oca se danas optužuje kao kontrarevolucionara, a mene poziva sekretar partijske organizacije Radio-televizije Zagreb gdje radim već osam godina i kaže da se drugovi čude kako to da ja još uvijek radim, a na moj upit tko je postavio to pitanje odgovara SUBNOR Zagreba, i da bi ‘briga’ za moju obitelj bila potpuna, te hajke nije pošteđen ni moj najstariji sin Miroslav (član SKJ od 18. godine) koji je otpušten s posla iz časopisa ‘Pitanja’ gdje je bio glavni i odgovorni urednik”. Franjini uvjeti u zatvoru “proljećarima” bi bili kao hotel Ankica Tuđman je na kraju napisala Titu kako vjeruje da će u njemu naći “zaštitu i pomoć” te ga moli da se ubrza istražni postupak koji će otkloniti od njezina muža “tešku i lažnu optužbu s kojom on nema nikakve veze”. Na kraju pisma zaželjela je Titu “svako dobro i dug život”.
Kompletan tekst čitajte na ovom LINKU
Izvor: Express.hr
