Sramota te je da radiš za malu platu. Sramota te je da radiš posao za koji si prekvalifikovan. Sramota te je da volontiraš. Sramota te ja da ideš na besplatnu praksu. Kada će te biti sramota što si već godinama na grbači svojih roditelja samo zbog svoje lijenosti?
“Nije te sramota da radiš za tako male pare, pa jeftinije ti je da sjediš kući”, to je bila najčešća konstatacija nakon što sam se na kraju druge godine fakulteta zaposlio. Radio sam u call centru za 125 dinara po satu. Koliko sam radio, toliko sam zarađivao, a meni je bilo važno da skupim novac za školarinu. Bilo mi je važno, jer je moja jedina obaveza prošle godine bila da učim i ostanem na budžetu. Nisam uspio u tome. Počeo sam da radim, jer me je bilo sramota da roditeljima priznam da nisam na budžetu, a trebalo je skupiti novac za školarinu. Jedno vrijeme sam se osjećao kao Volter Vajt u “Čistoj hemiji” iako sam radio potpuno legalan posao, na potpuno legalan način.
Dok sam radio taj posao za novac, važno mi je bilo da radim kao novinar u studentskoj radijskoj emisiji na fakultetu. Dakle, prema mišljenju onih koji s 30 godina žive od džeparca, ja sam budala koja radi besplatno i treba da me bude sramota, jer radim za siću. Mene je i dalje bilo sramota da tražim novac od roditelja.
To bi bila samo kratka životna priča s početka radnog vijeka. U njemu sam pored call centra, radio i kao kasir, ali sam zapravo sve vrijeme radio posao za koji sam se školovao. Kada sam primio prvi honorar kao novinar, opet sam čuo ista pitanja. Danas ih više nema. Ja imam pristojan honorar, a ovi koje je sramota – džeparac.
Ne moramo o meni, jer ja još nemam diplomu fakulteta, samo me nije bilo sramota da radim.
Sjećate li se Dragane? Ona je studirala i ozbiljno se školovala. Ona je doktorica nuklearne fizike. Da bi dobila to zvanje napisala je više stranica, nego što ste vi pročitali tokom studija. Nju nije sramota da radi za 36.325,99 dinara. Shvatila je da nema drugog načina. Možda je mogla da ode iz zemlje i da ima veću platu. Verovatno je mogla da bude kući i da kuka kako su joj džabe sve te diplome i kako država ne vodi računa o nauci. Mogla je jednostavno da parazitira. Da govori kako je mogla da kupi diplomu i nađe vezu. Da bi bilo bolje da je umjesto u laboratoriji dane provodila po splavovima i bogato se udala. Mogla je da nađe sve izgovore, koje svi svakodnevno servirate kako biste opravdali svoju lijenjost.
Kada će vas biti sramota što ste paraziti?
Imate skoro trideset godina i nije vas sramota što ste na leđima sopstvenih roditelja. Što uvaljate neku tezgu i novac popijete već prvog petka ili kupite patike. Pljujete sistem, jer nije izmislio čoveka koji će umjesto vas da pošalje CV, kuca na vrata, traži prakse, volontira, uči i nadograđuje svoju diplomu. Čovjeka koji će da se raspituje, traži, grabi i nalazi priliku za vas. Pritom ne bilo kakvu priliku. Vi hoćete posao u struci i u skladu sa svojim školovanjem, a pristojna plata se podrazumijeva. Šta ste uradili da bi se tako nešto dogodilo? Vjerovali dedi i babi koji su vam rekli da završite fakultet, pa ćete biti rukovodilac? Ne znam da li su vas obavijestili, ali sistem u kome su živjeli vaši baba i deda više ne postoji, iako i danas partijska knjižica može da riješi neke stvari.
Postavite se u ulogu poslodavca.
Da li biste zaposlili nekog ko pet godina ne radi apsolutno ništa? Nekoga ko nema dan prakse, koji od kompetencija ima samo diplomu koju je dobio prije pet godina. Nijednom poslodavcu nije potreban zaposleni koji će čekati da neko drugi odradi njegov posao. Zaposleni koji će umjesto rješenja tražiti izgovore. Zaposleni koga je sramota da radi, a ne toga kako radi. Zaposleni koji ne zna da nađe šta će da radi, nego to drugi treba da mu da. (Ukoliko vas nisu obavijestili, kad dobijete posao tu se potraga nije završila. Svakodnevno dobijate, ali morate i sami da pronađete nove zadatke.)
Da se razumijemo, ja sam ljevičar. Mrzim neoliberalni kapitalizam iz dna duše, ali još više mrzim one koji socijalizam vole samo zato što bi u njemu mogli da obitavaju na tuđim leđima. Prestanite više s tim da je porodica osnovna ćelija društva. Ne, osnovna ćelija društva je pojedinac sposoban da učini svijet boljim mjestom za život. Međutim, mi živimo u društvu u kome je pojedinac jedino sposoban da uništi tu vašu osnovnu ćeliju, koju zovete porodica, a koja predstavlja domaćina za svoje dijete parazita.
Autor : Petar Paunović
Izvor : www.24sata.rs
