Svemir je mnogo veći nego što se isprva mislilo, a prema tome bi i nebo trebalo biti načičkano zvijezdama. No, to nije tako, a razlog je pokušao objasniti njemački astronom Heinrich Olber još prije dva stoljeća.
Njegovu teoriju nazvanu Olberov paradoks, koja objašnjava zašto je noću mračno, znanstvenici su u ono vrijeme odbacili. No, ista je sada potvrđena i to zahvaljujući novom istraživanju pomoću snimki svemirskog teleskopa Hubble.
Nema dovoljno zvijezda da obasja nebo
Olber je tvrdio da bi na nebu, pod uvjetom da je Svemir beskonačan, vidjeli beskonačno mnogo zvijezda. No, u tom bi slučaju, zbog beskonačno velikog broja zvijezda, nebo neprestano bilo svijetlo, a život na Zemlji ne bi bio moguć jer bi silne zvijezde bile izvor beskonačne količine zračenja.
On je onomad tvrdio da oblaci vodika (taj element čini 75 posto ukupne mase Sunčevog sustava) blokiraju svjetlost. Kasnije su astronomi pretpostavljali da u vidljivom dijelu Svemira postoji 100 do 200 milijardi galaksija, što ipak nije dovoljno da se ispuni nebo, tako da ta teorija ne objašnjava zašto se noću smračuje.
Današnji su astronomi, koristeći teleskop Hubble ‘bacili’ pogled u Svemir 13 milijardi godina untarag, do njegova prapočetka, izračunavši da postoji oko dva trilijuna galaksija.
Većinu svjetla apsorbiraju oblaci vodika
Profesor Christopher Conselice, astrofizičar sa sveučilišta Nottingham, koji je sudjelovao u istraživanju pomoću Hubblea, kaže: “Dodatni faktor 10 i više [puta broj galaksija] u mogućnosti je ispuniti nebo zvijezdama. No, većina tog svjetla, ili svo svjetlo iz najudaljenijih galaksija, apsorbira vodik koji se nalazi između nas i njih. To je bila jedna od ideja o kojoj je Olber govorio, a koja je tada bila odbačena. Sada joj se mi vraćamo kao mogućem rješenju problema.”
On kaže da ljudi tada jednostavno nisu znali da iza tog zida vodika postoje galaksije.
Svemir nije dovoljno star
Osim galaksija, koje se tog razloga ne vide, drugi je razlog taj što su one toliko daleko da se ne mogu sve vidjeti i što Svemir nije dovoljno star što ograničava broj zvijezda koje se vide na nebu, a time i njihove svjetlosti koja stiže do Zemlje.
“Moglo bi biti više svjetova i više stvari iza onoga što zovemo horizontom, granicom do koje možemo vidjeti. To je u osnovi količina udaljene svjetlosti koja putuje do nas od nastanka Svemira”, kaže prof. Conselice o istraživanju koje je objavljeno u časopisu Astrophysical Journal.
