Australijski ronilac Pol de Gelder najviše se plaši ajkula i javnog nastupa. Nažalost iskusio je napad morskog psa i srećom preživio, a onda je postao i motivacioni govornik. Dakle, riješio se svoja dva najveća straha i danas je opet uspješan, piše njegovu životnu priču Popularmechanics.com.
Kao tinejdžer nije baš znao šta želi da radi, pa je kratko bio konobar, reper, a čak je i dilao drogu. Onda je još dugo tražio odgovarajuće zanimanje i pronašao ga u marincima kao ronilac.
U novembru 2000. godine postao je vojnik i to je, kako kaže, bila njegova posljednja šansa da ispuni svoje snove o avanturi života.
“Postao sam padobranac u pešadiji, što znači da bih bio među prvima koji ulazi iza neprijateljskih linija. U aprilu 2002. krenuo sam na prvi zadatak – u sklopu mirovnih snaga UN-a u jugoistočni Timor. Vratio sam se kući krajem 2002. s osjećajem kao da sam upravo osvojio Superboul. Želio sam što prije u novu akciju jer sam prvi put mislio da moj posao ima smisla, da služim domovini”, navodi on u svojoj ispovijesti i dodaje:
“A onda sam odlučio da pređem u ronioce. Trebalo mi je godinu dana teške obuke, puno strpljenja, istrajnosti i treninga i prošao sam selekciju u aprilu 2005. Dobio sam napokon posao iz snova. Istraživačko i razvojno odjeljenje Mornarice izgradilo je u to vrijeme novi automatizovani uređaj koji bi bi bio sastavna dio opreme vojnih brodova. Njime bi se pratilo kretanje raznih objekata i tijela pod morem. Trebalo je testirati uređaj i ja sam bio među prvima. Skočio sam u more i bio pod vodom koji minut, ali prije nego što sam se uopšte snašao, osjetio sam silovit udarac po nozi. Nisam imao pojma šta se dogodilo”, objašnjava.
Kada se okrenuo, našao se licem u lice s velikom sivom glavom ajkule.
“To se dogodilo 11. februara 2009. Nikad prije nisam vidio tako nešto. Moj mozak nije mogao tako brzo da procesuira to što sam vidio. Činilo mi se da se gledamo koji minut, a zapravo je bilo kao treptaj oka. I tek onda su mi proradili instinkti za preživljavanje. ‘Moram je se riješiti’, bila je jedina misao koja mi je prošla kroz glavu”, kaže Geldor.
Dodaje da je pokušao da je pogodi šakom u oko, ali nije mogao da se pomakne. Kada je pogledao donji dio ijtela, imao je šta i da vidi.
“Nisam imao ni ruku ni mišić potkoljenice, jer mi ih je odgrizla u prvom napadu. Pokušao sam s lijevom rukom, ali nisam mogao da dobacim do očne jabučice. Pokušao sam da se podignem do vrha njuške morskog psa, ali mi je tada samo svoje zube u donjoj čeljusti još dublje zario u moju nogu. U tom trenutku počeo sam osjećati stravičan bol. A morski pas je tad shvatio da sam jestiv i počeo me napadati. Možete zamisliti kako sam se osjećao – imao sam dva reda zuba oštrih poput britve sa obje strane noge i zgloba, a on je nastavio da me napada”, opisao je kroz kakav užas je prolazio u tim trenucima.
“Istovremeno me je vukao pod vodu i počeo sam da se utapam. Shvatio sam da ne mogu ništa da uradim da se udaljim od ove životinje koja je vjerovatno teška oko 600 kilograma čistih mišića, pa sam doslovno odustao”, opisuje dalje.
Kako kaže, srećom, ronilačko odijelo ga je ponijelo prema površini. Tada je počeo da pliva, ali je shvatio da mu od ruke nije ostalo ništa.
“Iz ostatka je šikljala krv. Plivao sam sa samo jednom rukom, a nisam osjećao ni desnu nogu. Kroz bazen svoje krvi uspio sam da doplivam do broda za spasavanje. Ljekari su na ruci viškom kože prekrili kost na podlaktici. Ali šta s nogom, koja je ostala bez mišića? Ljekar mi je rekao da ću moći ponovo da hodam uz protezu i to kroz godinu dana. Na kraju smo se dogovorili da mi je amputira, ali je bilo strašno. Prošao sam kroz 20 sati neizmjernih bolova poslije operacije”, kazao je Gelder.
Izvor: B92
