U vrijeme izolacije, kao 65 +, puno puta sam sanjao o odlasku na ljetovanje, prisjećajući se kampovanja u Dubravama na Pelješcu, plave pećine na Visu, lagune na Lastovu, Makarske, Opatije, Pule, Poreča i svih divnih mjesta na Jadranu, jedva čekajući da izolacija prođe i da ponovo počnemo živjeti na način kako smo to i naučili.
Uvijek sam se ljutio na domaćine ljetovanja, bez obzira da li je to bio privatan smještaj ili hotelski, jer su nas dočekivali kao goste koji nisu dobro došli, kao goste za koje bi bilo bolje da su samo poslali pare, a da uopšte ne dolaze, ali moja ljutnja se gubila pred ljepotama Jadrana, na koji sam opet, i opet odlazio. Sve dok nije prekipjelo. Onda sam počeo ići u Tursku, gdje sam za iste novce imao daleko bolju uslugu, gdje su hoteli bili ugodniji, osoblje sa osmjehom, sa obiljem hrane koja nam je bila nuđena. Ne znam zašto, ali uvijek je ostajao žal za Jadranom.
Interesantno, za svo to vrijeme, nikada nisam ni pomišljao da godišnji odmor provedem u Bosni i Hercegovini. Sve do sada. R Hrvatska je uvela obaveznu samoizolaciju u trajanju od 14 dana i na taj način nas je spriječila da svoj odmor koristimo na Jadranu, niko nije lud da plati smještaj, pa da 14 dana boravi u sobi u samoizolaciji. Hvala im, ali baš od srca, hvala im na takvoj odluci. Sada sam u prilici da drugačije razmišljam, razmišljam o odmoru u svojoj domovini.Veliki broj naših građana nema posla, čak i oni koji su radili u inostranstvu su ostali bez posla, pa nema ni tog dodatnog prihoda. Oni ni ne razmišljaju o odlasku na more. Ali ima ono što se kod nas zove “INAT”. Znajući nas, eto nas sada na najbiližim potocima, rijekama, livadama, eto nam roštilja da zamiriše avlija.
Ono što me je iznenadilo i obradovalo je što je R Hrvatska napokon priznala konsitutivnost svih naroda u Bosni i Hercegovini. Vrlo jednostavno. Za R Hrvatsku su sada svi postali građani Bosne i Hercegovine i oni koji imaju pasoše i oni koji imaju putovnice. Mi koji imamo samo pasoše smo navikli na razno razne zabrane iz R Hrvatske, ali je to iznenadjujući šok za one koji imaju putovnice. Tamburice sviraju “uzalud vam trud, svirači…”, napokon smo svi postali građani Bosne i Hercegovine, i sa pasošem i sa putovnicom, moramo u četrnaestodnevnu izolaciju. Izgubila se ranije dobijena papirna razlika u konstitutivnosti, sada smo samo ravnopravni građani Bosne i Hercegovine, a ja sam ponosan što to mogu biti. Mnogi nemaju pravo biti ni građaninom, niti imaju svoju domovinu. A ja je imam, sa velikom ljubavlju kažem.
Opet kažem, hvala R Hrvatska. Dobili smo jedinstvenu priliku da upoznamo sve ljepote naše jedine domovine. Nigdje nema naše Une, Neretve, Vrbasa, naša jezera prepuna riba nas zovu, zelene šume na planinama Jahorine, Vlašića, Bjelašnice, Igmana, Kozare, Maglića, Čvrsnice, Zelengore, Dinare, Romanije, Ozrena i svih drugih planina i brda, očekuju naše posjete. Gdje to ima našeg sira, kajmaka, zdrave vode?
Toliko lijepih područja nas zovu da ih otkrijemo, ali i da zadržavamo distancu, kako bi spriječili širenje korona virusa, nema potreba da nas se desetina hiljada okuplja na istom mjestu, bez propisane distance i sa reakcijom policije samo na određenom dijelu naše jedine domovine. Svako od nas može da nađe kutak za odmor. I naći će. I nadam se da će svako opet zavoliti ovu našu prelijepu zemlju, punu dobrih ljudi, uvijek spremnih da pomognu. A Jadran, on će uvijek biti na istom mjestu.
Miralem Porobić, 65 +
