U najvećoj javnoj kuhinji u BiH, u Tuzli, spremaju više od 2.800 obroka dnevno. I to nije dovoljno. No, taj jedan obrok mnogima je jedini kojeg imaju u danu. I većina je sretna i zahvalna. Mnogi sa stidom govore o tome, nekada su bili ugledni građani. No, društvo o tome ne brine previše. Političarima je ekonomija tek na dnevnom redu u predizbornim kampanjama. A nakon toga… ni za javne kuhinje nema dovoljno
Koliko je gladnih i siromašnih ljudi u našoj zemlji, pitanje na koje nema preciznih podataka.
Zato se svi oslanjamo na vlastita iskustva, osvrćemo oko sebe, čitamo izvještaje nevladinog sektora, koji ruku na srce, upravo kroz akcije, projekte, istraživanja, te podršku javnim kuhinjama nude najtačnije podatke. Naročito za za zajednice na čijem području rade.
Sit gladnom ne vjeruje, izreka je stara kao i čovječanstvo. No, ona na najbolji način opisuje naše trenutno stanje.
Svuda oko nas su ljudi koji trebaju pomoć da bi imali makar jedan redovan obrok dnevno.
Više gladna nego sita
I tako godinama živi Tima Alić iz Tuzle. Priča da se kroz život napatila, pati i danas. Više gladna nego sita.
– Uh. Ne znam ni šta bi rekla. Kad vidim da ljudi prođu sa cukom, pomislim da bolje taj cuko živi nego ja. Sigurno i živi. Kada ujutro ustanem, nemam šta spremiti djetetu da jede. Jednostavno je tako. Niti gdje radim, niti zdravstveno mogu raditi neke fizički teže poslove. U takvoj sam situaciji da bih se najradije odlučila na najgore – kaže Tima za interview.
Tima je korisnica Narodne kuhinje „Imaret“ Tuzla duže od 20 godina. Ovdje svaki radni dan dobije dvije porcije kuhanja i jedan hljeb, nekada i dva. To joj je dovoljno da rasporedi za jedan dan.
– Da mi nije ove kuhinje, umrla bi. Ništa drugo, ovo je moj život. Svaki dan sam ovdje, tačno u podne – dodaje ona.
Kad sam došao prvi put plakao sam od stida
Redovan korisnik Kuhinje je i Hasib Džolota. Kaže da je javna kuhinja nužno zlo, a i dobro.
Prije nekoliko godina njegova supruga je dolazila po hranu, a on se sramio što je u takvoj situaciji i čekao je stotinjak metara dalje od kuhinje. Nakon ženine smrti, prinuđen je dolaziti po obrok. Nerado govori i za portal Interview.
– Ja sam stariji čovjek, kada sam trebao doći po obrok prvi put, vjerujte da sam plakao od nekog stida i sramote, ali glad primora. Neimaština čovjeka na sve natjera. Živim sa kćerkom i sa unukom – kaže Hasib.
Sa kćerkom i unukom živi i Ifeta Muminović, a koja svaki dan dolazi po tri obroka za cijelu porodicu. Navikla se na dolaske u kuhinju, a život, kaže nam, nikad nije bio teži.
– Prežak život, imam kćerku i unuku sa mnom žive. Kćerka je rastavljena. A rastala se zbog neimaštine. Ode ona nekada nešto da radi kod nekog, očisti kuću, odem nekada ja. Zaradimo koju marku da imamo za račune, lijekove. Obrok iz kuhinje nam je važan, nikad ne preskočim dan da uzmem hranu ovdje – priča sagovornica.
Sa kanticom u ruci, po obrok u kuhinju je došao i Hamza Ovčina, demobilisani borac iz Tuzle. Već 15 godina je korisnik kuhinje.
– Ja imam primanja 180 maraka boračke pomoći. To nije dovoljno ni za režije da platim. Kuhinja je mjesto gdje dođem i jedem kao u restoran. Eto. Ne stidim se, šta ću kad sam upao u takvu situaciji. Život me nije mazio i sad sam tu gdje jesam. Nigdje… – priča Hamza.
Najveća javna kuhinja
A Narodna kuhinja „Imaret“ Tuzla, najveća je javna kuhinja u BiH. Dnevno se ovdje hrani više od 2.800 građana i pripremi 2.840 obroka. Kuhinja je podijeljena na 20 punktova u četiri općine i grada – Tuzla, Gračanica, Kalesija i Lukavac.
– I tih korisnika imamo sve više – kaže Mensura Husanović, direktorica Narodne kuhinje „Imaret“ Tuzla.
Pa raportira da koristiti kuhinju imaju pravo oni koji donesu potvrdu o nezaposlenosti ili ček od penzije. Nezaposlene osobe i penzioneri sa minimalnim penzijama nemaju prepreka da dobijaju besplatan obrok.
No, to je čini se najmanji problem.
Direktorica Husanović kaže da je veći problem taj osjećaj stida mnogih, kaže gotovo polovine korisnika, zbog situacije u kojoj se nalaze.
– Godinama sam zaposlena u ovoj oblasti i znam da ima ljudi koji nemaju šta da jedu, ali neće da se prijave u Narodnu kuhinju – dodaje Husanović.
Stid naš svagdašnji
Sociolozi imaju razumijevanja za ovakve osjećaje. Pa napominju kako je stid zbog dolaska po obrok u javne kuhinje odraz vaspitanja, odgoja i kulture pojedinca.
– Kod nas penzionera imaju minimalna primanja. A nekada su bili ugledni građani ovog društva, doprinosili su društvu na mnoge načine. Sada su u situaciji da nemaju novca za obrok. Razumljivo je da osjećaju stid zbog stanja u koje su dovedeni u kojem se nažalost nalaze – objašnjava profesorica sociologije Smiljana Vovna.
A opet napominje Vovna, ne trebaju se zbog toga stidjeti oni koji nemaju za obrok već država – koja je socijalno neosjetljiva, nesređena.
– Mi se praktično hvalimo da imamo povećan broj javnih kuhinja i povećan broj korisnika istih. To je odraz socijalnog stanja svih nas koji ovdje živimo – zaključuje Vovna.
U prilog tvrdnjama profesorice Smiljane Vovna ide i analiza koju je uradio Steve Hanke, profesor primijenjene ekonomije na Sveučilištu Johns Hopkins, u kojoj je rangirao države po obimu nezaposlenosti, inflacije, kamatnih stopa i rasta realnog BDP-a po glavi stanovnika.
Analiza američkog profesora obuhvatila je 157 zemalja, a Bosna i Hercegovina zauzela je 18. mjesto te je ocijenjena kao najlošija u regiji.
Inače, taj indeks formira se na osnovi odnosa nezaposlenosti, inflacije, kamatnih stopa i rasta BDP-a, a za BiH se navodi kako je nezaposlenost najznačajniji faktor siromaštva. Na ovu statistiku veliki uticaj imaju penzioneri kojih u Fedreaciji BiH ima 441.735 od čega je više od 60% njih sa minimalnom penzijom od 538 KM.
Apel za brašno
No, situacija se promijenila jer kuhinji danas nedostaje brašna. Zato su bili primorani uputiti apel kompanijama u ovom kantonu.
– Mi smo prije 20 dana uputili jedan apel za pomoć u kupovini brašna, za našu pekaru gdje svaki dan pravimo hljeb za naše korisnike. Godišnje potrošimo oko 170 tona brašna. Sada smo u situaciji da nam je brašno baš potrebno, pa pozivamo i pravna, a i fizička lica, da nam pomognu – apeluje direktorica.
I nada se da će bolji dani doći i s nedavno usvojim Zakonom o ukidanju plaćanja PDV-a na doniranu hranu.
– Iako je zakon nedavno usvojen mi smo već imali nekoliko donacija hrane, baš po tom osnovu – naglašava Husanović.
Ekonomista Admir Čavalić ovaj zakon smatra dobrim jer sve veći broj Bosanaca i Hercegovaca na počinak odlaze gladni.
– Riječ je o vrlo korisnoj mjeri i drago mi je da je napokon ovo usvojeno na državnom nivou i da se ide sa implementacijom iste. Istina, riječ je o tome da se uklonila nepotrebna zakonska regulativa koja je demotivisala privrednike da doniraju hranu, prije svega, organizacijama civilnog društva koje se bave humanitarnim radom. Država je uklanjanjem ove barijere upostavila zakonski, formalni poticaj i otvorila mogućnost da na stotine tona hrane godišnje doniraju privrednici. A pritom da poduzeća ne strahuju da krše neki propis po osnovu indirektnih poreza. Dobro je da postoje neke inicijative oko kojih vlada opšti konsenzus. Naravno, najveća kritika je zašto se ovo nije uradilo ranije, odnosno, zašto je uopšte postojala ta zakonska odredba – kazao je Čavalić.
Ovaj zakon neće smanjiti broj onih kojima je donirana hrana jedini obrok. Naprotiv. Ali, značajan da javne kuhinje u BiH imaju dovoljno osnovnih prehrambenih namirnica za ljude kojima je kantica tople čorbe i pola hljeba jedina opcija.
Ekonomija bez strategije
A kad se vratimo na početak, trebamo tražiti uzroke ove priče.
Bosna i Hercegovina je među zemljama regije najsiromašnija. A na to su utjecali mnogobrojni faktori, nezaposlenost, iseljavanje, niska proizvodnja, pa i naša nerazvijena kultura rada.
Ovdje je ekonomija tek mrtvo slovo na papiru predizbornih obećanja, a politika najunosnije zanimanje.
Gotovo trideset godina nakon rata niti imamo jasne ekonomske strategije niti se bavimo najvećim problemima.
Statistike kažu da oko 600 hiljada ljudi u Bosni i Hercegovini živi sa tri do pet konvertibilnih maraka dnevno. Preciznije, siromašni smo, uglavnom i gladni.
Helsinški odbor za ljudska prava upozorava da, prema međunarodnim standardima, gotovo polovina djece, te 80 posto penzionera u zemlji živi u siromaštvu.
Vahidin Mujagić | Interview.ba
