Jasna Diklić je pozorišna, filmska i televizijska glumica koja svoje bogato iskustvo nesebično prenosi i na nove generacije. Od 2001. godine je Umjetnička rukovoditeljica i redateljica u Poetskom teatru mladih Juventa. Iako je ostvarila brojne uloge, šira javnost je prepoznaje i pamti po ulozi Danice u popularnoj televizijskoj seriji “Viza za budućnost”. Tokom svog rada nikada nije odbila nijednu ulogu, otkazala predstavu, niti bila na bolovanju.
Ove godine, Jasna Diklić obilježava 50 godina glumačke karijere i tim povodom smo je ugostili u emisiji “Super žena preko radio antena” gdje nam je otkrila više o suštini glume kao umjetnosti, njenoj posvećenosti i slavi, ali i o trofejima koje samo jedna majka može osvojiti.
Oni koji poznaju Jasnu znaju koliko je skromna, a opet izuzetno velika i posebna, što u svijetu glume, što privatno. Ona smatra da se ne može biti veliki profesionalac ukoliko niste veliki čovjek, zato bira uvijek da bude dobra osoba, a to preporučuje i kolegama.
„To je kolektivna umjetnost, i u tom smislu se treba strašno prilagoditi tom načinu rada, sa drugim i drugačijim. Jer, svi smo individualci, pogotovo u svijetu umjetnosti, i taj kolektivni rad nam ne daje za pravo da se ponašamo na način da imamo osjećaj da smo najbolji, najvažniji i sve u naj smislu.“
U vrijeme kada ljudi kritikuju umjetnost, jer je ne razumiju, ona radi sa jako mladim ljudima kako bi širila ljubav prema glumi i umjetnosti.
„Teško da sada nekoga ko je u zrelim godinama prvi put dovedete na predstavu, to može samo podrazumijevati neku populističku predstavu koja će biti do te mjere razumljiva, koja će ga zabaviti i ničim ga neće uznemiriti. Teatar je i da se gledalac uznemiri, da postavlja pitanja. Da izađe iz pozorišta prepoznajući sebe i druge, ali i korigujući sebe u odnosu na druge.“
Jasna Diklić je pored glume poznata i po svojim kolumnama koje piše, a jednu je i posebno istakla, jer je previše vezana za svoje Sarajevo, a pri tome idealistički razmišlja o dobroti i istini u ljudima.
„Ja sam u ratu napisala jedan tekst za Oslobođenje, o tome kako je balkon mog strana gledao na jednu ulicu koja je jako mala, brzo se pređe, u samo par koraka. Kao dijete sam išla u školu preko puta, i tu se igrala na livadi. Ta ulica se u ratu nije mogla preći pet godina od snajperista sa jevrejskog groblja. Kad samo izađem na balkon, prolazili su meci. Ja sam se pitala, ko su ti ljudi koji gore sjede na tom jevrejskom groblju i pucaju na sve što se miče u toj maloj ulici. Je li moguće da oni imaju ruke kao ja, noge, oči, glavu. Onda sam pokušala da istražim u knjigama supruga koji je bio psihijatar. Šta se u stvari dešava s tim ljudima, oni su tako indoktrinirani i obučeni da oni samo imaju metu, a ne živo biće. I to je strašno.“
Cijelu emisiju možete slušati na Kameleon radiju subotom u 10:00 sati, a gledati na našem portalu u ponedjeljak u 16:00 sati.
