Piše: Belma Krajišnik
Sutra mi je dvadesetčetvrti rođendan. Uzbuđena sam toliko da gubim dah od pomisli kako život brzo prolazi. Kao da sam jučer, čini mi se tek rođena željela zagrliti majčine grudi i dugo udisati ovozemaljske ljepote. A prošlo je toliko godina.
Babo mi je onomad otišao negdje, malo prije nego sam prvi put ugledala sunce. Godinama su svima obećavali da će doći. Tako sam mu se godinama nadala.
Željela.
Željela sam mnogo toga u životu. Željela sam imati babu. Cijelu mušku familiju. Zaštitu. Sigurnost. Temelj. Osnovu. Ljubav. Pažnju.
Da svijemo gnijezdo i da ležim u babinom krilu i slušam priču o njegovom djetinjstvu. Da mi otkriva tajne i zauvijek ćuti o svakoj priči skrivenoj iza uglova moga srca.
***
Mama Hava je željela da mi pruži sve u životu. Željela je da me školuje, da mi kupi najljepše haljinice, da sa mnom vježba matematiku, da me uči gramatiku, da sa mnom gleda filmove, priča mi o historiji, da sa mnom šeta, smije se toliko da nas stomak zaboli od smijeha.
Željela je da držeći se za ruke čekamo rezultate mog prijemnog ispita za fakultet o kojem sam toliko maštala. Da vrišti od radosti kada me ugleda na spisku. Da zajedno sa mnom slavi položene ispite i da mi daje vjetar u leđa za neke propuste.
Da me ohrabruje, kritikuje i savjetuje. Da mi kaže ‘Pamet u glavu’ kada pođem na prvi sastanak i zaljubim se do ušiju. Da mi hvata konce, zove prije ponoći i podsjeća da je vrijeme da idem kući.
Željela je da mi briše suzice, mašta o budućnosti, raduje se unucima i da im iz njedara izvlači penzionersko parče bogatstva.
Željela sam mnogo u životu. Onog dana kada sam došla na svijet. I otišla. Istog dana.
Željela sam sve. Ali mi nisu dali.
