Sram. Ponekad je to crvena boja na obrazima koja pokaže da se stidimo svog postupka, crvena boja koja se tek tako i izdajnički zna pojaviti na licu i zna razgolititi čovjeka. Nezgodno, zar ne?
Nasuprot sramotnoj, crvena boja na obrazima je i prirodno rumenilo, odbrambeni mehanizam ljudskog organizma na svježinu, hladnoću. Nasuprot prvom, rijetkom, drugi tip crvenila imaju svi…
Piše: Ivan Arambašić
Vodeći ljudi, čelnici, politički vrh države Bosne i Hercegovine izuzetno se crveni tokom marta 2018. godine na ski stazama sa imenima koja kada izgovaramo, moramo poprilično izlomiti jezik.
S druge strane, crvene se i ljudi u maskirnim uniformama na nekoliko lokacija u BiH, u zadnjih par dana. Crvene se bivši učesnici minulog, bratoubilačkog rata u Bosni i Hercegovini, crvene se od hladnoće, neimaštine, crvene u nadanju i čekanju nekog vida pravde, nekog rješenja za sve probleme koji su prisutni, za probleme koji se nagomilavaju. Ne crvene se iz sličnih razloga oni koji su ih zaveli, prevarili i natjerali u hladni rov i na borbu protiv do jučerašnjeg komšije.
“To je najvjerojatnije jedan od osjećaja koji najviše smeta, koji uzrokuje jaku patnju, ali to je ujedno i jedan od najkorisnijih osjećaja. Sram, ali i stid, i još više osjećaj krivnje, dopušta nam da se suočimo sa sobom, da provjeravamo sebe same, da promišljamo, da se ispravljamo; naposljetku, recimo to bez velikog straha: pomaže nam da rastemo.” – Stefano Tognacci.
Sram je ono što nas ograničava i drži u kaznenom prostoru etike i morala i sram nam dopušta da dobijemo samo jedan žuti karton, nikako i drugi u ovoj jednoj i jedinoj životnoj utakmici. Bivši vojnici na Šićkoj petlji, ali i na svim drugim “petljama” Bosne i Hercegovine pokazali su petlju da svima nama još jednom pokažu beskrupulozna lica naših političara, lica bez srama i savjesti, dobro poznata lica koja uživaju naše povjerenje sa svakim novim izborima.
Podsjetimo se na lica, rumena od planinskog vjetra na zimovanjima; sa platama od nekoliko nula iza prve cifre; lica koja su nas natjerala u egzil; njuške sa hiljadu maski bez ijedne sa šminkom srama; poker face koje nas žele zgaziti tamnim limuzinama sa rotacijama; ljudi sa kravatama koji nam dvadeset i kusur godina kradu sutra.
Sa svakim novima danom uzimaju još jedan, kradu nam osmijehe uz osmijehe i nova obećanja. Krpe rupe u našem asfaltu dok povećavaju krivine i uzbrdice koje vode ka horizontu, ka svjetlu na kraju tunela.
Vratimo se petlji i ljudima sa petljom, posmatrani su “odozgo” okom velikog brata na velikom ekranu, na foteljama od kože iz VIP lože, sa čašom skupog viskija sa ledom, ravnodušno gledajući ljude koji se bore sa ledom, sa hladnoćom i porodicom, u mislima, kod kuće.
Još jedna februarska “Husinska buna” je ugušena, građanstvo je pribjeglo očajnim metodama iskazivanja nezadovoljstva, smrzavanjem i žrtvovanjem sopstvenog tijela u najhladnijim noćima, a kao vapaj, kao davljenik koji se drži za slamku, oni od kojih su očekivali rješenje problema, izmakli su stolicu i posmatrali kako se omča steže. Sa viskijem i ledom…
Problem vojnika na petlji i petljama u BiH nije samo problem njih samih, ista nezadovoljstva dijele i svi ostali građani Bosne i Hercegovine i u svim segmentima društva i (ne)funkcionisanja sistema.
Nakon svake bure zatišje…sa prljavim zrakom, akcizama, penzijama (samo za lijekove), biroima i rokovima za javljanje, jezikom mržnje i “razlikama” kojima nas djele na ove i one.
Paljenje zgrada, sebe i sada pobuna vojnika lagano ulaze u crtice prošlosti, ali jasno oslikavaju globalno-lokalno stanje uma.
Još jedan zveket zategnutih robovskih lanaca koji će uskoro pući.
