Bio je to dug i težak put. Počeli su sa desetak koza, a sada ih je 80. Imaju svoju siranu i ispunjen svoj san – živjeti na otoku od svog rada.
Nikici Žamperi i njegovoj supruzi Katici iz mjesta Žman na Dugom otoku svako jutro počinje buđenjem u 5:30, spremanjem doručka i pripremom materijala kojeg trebaju odnijeti na farmu. Dolaskom na farmu udaljenu pet minuta od mjesta vožnjom preko brda, počinje mužnja kozjeg mlijeka. Koze se penju na izmuzište po 12 u jednoj turi. Dok se odvija mužnja one se hrane žitaricama kako bi bile mirnije. Nakon dva sata mužnje svih 80-ak koza ide na ispašu uz pomoć psa i supruge Katice koji paze na njih da se ne odvajaju od skupine. Pri dolasku na polje koze se raziđu po cijelom brdu kako bi brstile. Kada koze odrade ispašu, vraćaju se na svoju farmu.
U međuvremenu, dok traje ispaša, Nikica mlijeko pretoči u kante, otiđe do svojeg malog polja gdje uzgajaju domaće namirnice za ručak te krene u mjesto prema sirani, da odnese svježe mlijeko spremno za proces proizvodnje kozjeg sira. Dolaskom u siranu mlijeko se stavlja u laktofriz da odstoji dok ne počne proces izrade sira. Iz laktofriza se potom mlijeko prelijeva u sirarski kotao gdje se grije i miješa. Nakon toga, sirno zrno se ispušta u sirarsku kadu gdje se pune kalupi, a sirutka se vraća u sirarski kotao za izradu skute. Sir se iza toga nosi na hlađenje i zrenje. Mora stajati najmanje mjesec dana, ali i više, dok ne bude spreman za prodaju.
Tako, svakog dana, Nikica i Katica žive zadnje 22 godine. Od 1994. kada su odlučili svoj život posvetiti uzgoju koza i proizvodnji kozjeg sira na Dugom otoku.
“Težak je to posao i zahtjeva puno truda, volje i ljubavi”, govori mi Nikica.
“Sam početak otvaranja OPG-a i početak uopće ekološke proizvodnje bio je težak. Sredinom rata žena i ja bili smo u situaciji da nismo imali posla i novaca, a po otoku je bilo puno neiskorištenog zemljišta. Bez novaca, samo sa voljom za rad i život na otoku, krenuli smo sa rješavanjem papirologije i financija”, kaže.
“Potraga za kreditom, nekim početnim kapitalom je bila jako teška. Niko nije imao sluha prema nama. Srećom imali smo dobre prijatelje, roditelje i rođake koji su vjerovali u naš posao i puno nam pomogli da stanemo na noge”, ističe Nikica.
Bio je to dug i težak put. Počeli su sa desetak koza, a sada ih je 80. Imaju svoju siranu i ispunjen svoj san – živjeti na otoku od svog rada.
Neko ko nema ljubavi prema ovom poslu, bez pomoći obitelji i svoje djece, jako teško može uspjeti. Pogotovo u postizanju i održavanju kvalitete sira i drugih ekoloških proizvoda. Kvalitetu zasigurno imaju jer tome i svjedoče njihove puste nagrade koje su dobili svih ovih godina.
Nakon cijele sedmice provedene na Dugom otoku, družeći se sa mještanima, shvatite da život tu zasigurno nije lagan kao što neki misle. Namirnice, zdravstvo, administracija… sve je to u Zadru, udaljenom dva sata vožnje brodom. Osuđeni ste na brodske linije koje nisu baš česte, a ni jeftine.
Ljubav prema otoku, volja za vlastitom proizvodnjom može vas na otoku zadržati ukoliko želite živjeti van gradske verve. Tu život, naravno, ima svoje prednosti i mane.
Izvor : dnevnik.hr
