Tridesetjednogodišnja Enisa, nazovimo je tako, jer njen pravi identitet ne smijemo otkriti, stanovnica je Sigurne kuće u Sarajevu. U kojoj je tražila spas već pet puta, ali se iznova vraćala mužu – nasilniku. Iz straha, iz razloga koje ni danas ne može objasniti.
“Od samog početka braka sam imala probleme. Odvojio me je od porodice, prijatelja, općenito od društva. Mislim da sam se zapravo nadala da će biti bolje. I sada, kad sam peti put došla u Sigurnu kuću, rekla sam njenoj menadžerici Muberi: ‘Molim te, pomozi mi da se riješim tog čovjeka… Mislim da sam imala taj štokholmski sindrom. I samo sam rekla: ‘Molim vas da mi pomognete, ne mogu više izdržati’.” Novi nalet emocija izazvan prisjećanjima zaustavlja na trenutak Enisinu ispovijest. Pribere se polako, pa onda nastavi: “Bila sam ovisna o tom čovjeku. Ne znam ni kako ni zašto. Mislila sam da ne mogu bez njega, a on mi je radio najgore stvari koje ne možete ni zamisliti.”
Enisa je psihički, fizički i seksualno bila zlostavljana dvanaest godina. Dvanaest godina! Na najbrutalnije moguće načine. “Ubjeđivao me je da sam ja za sve kriva. Kažnjavao me je za najsitnije stvari – ako bih se čula telefonom s mamom, recimo. Nije mi dao da se čujem s roditeljima... Znao me je udarati, potom navući jorgan i jastuk na glavu pa me gušiti dok mi usne ne poplave... Znala sam se i gola naći na cesti kad bi me istjerao. Spavala bih pod obližnjim mostom…”
Kontrola žrtve prijetnjama
Jedno je vrijeme Enisa prijavljivala muža policiji, ali uprkos prijavama i kaznama koje je plaćao, on bi nastavljao po starom – nanositi joj nove povrede. “Povređivao me je i strujom: istrgnuo bi kabl iz usisivača, a utikač uključio u struju i onda me žicom u kojoj je bila struja udarao… Ili, odveo bi me u šumu, vezao za drvo i ostavio tako po pet dana… Dehidriram potpuno, usta bi mi popucala… a zmije bi gmizale oko mene, zanijemila bih od straha.”
Kao i većina nasilnika, svoju je žrtvu kontrolisao prijetnjama, govorio je Enisi kako će joj ubiti roditelje ako ga napusti ili ako ne povuče prijave protiv njega. “I svi su me osuđivali kad bih povlačila te prijave, govorili da sam ja kriva… A najstrašnije bi bilo kad bi mi opisivao na koji način će mi ubiti roditelje i brata.”
Enisino iskustvo smrti bliske osobe, jer joj je mlađi, osmogodišnji brat, prije skoro dvadeset godina umro na rukama od moždanog udara, dodatno ju je paralisalo pred prijetnjama da će neko od njenih opet nastradati. “Kad se sjetim toga… sve bih uradila samo da njima ne naudi” Roditelje nije ni vidjela skoro pet godina, a drugog brata prvi je put srela nakon tri godine, sada kad se našla u Sigurnoj kući.
Policija ju je nalazila onesviještenu u lokvi krvi, a onda bi, nakon svega, svjedočili kako povlači prijavu protiv muža. “On me je ucjenjivao, prijetio mi, zvao i roditelje i njima prijetio, i zato sam mu se vraćala. A on je uživao u mojoj patnji… Zabranjivao mi je da kupujem stvari, posebno donji veš, dolazio je po mene na posao i odmah mi uzimao novac ako bih dobila platu taj dan. Znao je skidati veš sa mene i mirisati ga, optužujući me da sam bila s nekim. Nije mi dozvoljavao da se depiliram. Prijetio mi je da će me ošišati naćelavo; uzimao kliješta prijeteći da će mi povaditi zube… Silovao me je kad bi bio pijan, a znao je dovoditi i druge muškarce da me siluju – za litar rakije. Kazao bi mi poslije kako uživa u tome da vidi nekog na meni…”
Enisine riječi silaze s usana polako, kao da joj svako slovo nanosi bol dok ga izgovara. Ponekad utihne, previše je bolnih sjećanja koja naviru, a to je neizdrživo… Ipak, nastavlja hrabro svoju priču, koju želi ostaviti kao svjedočenje svim ženama koje trpe nasilje i ohrabriti ih da se izvuku iz ralja nasilnika i sadista. “Pred Kurban-bajram nazvao je moje roditelje i rekao im da će isjeći moje tijelo na komade i da će te komade – “kurbane” – poslati njima.”
I način na koji je nasilnik prvi put prišao Enisi odaje čovjeka koji je tačno znao šta radi i kako da je potčini sebi. “Ja sam živjela u Hrvatskoj i tamo sam kupila mobitel koji je trebao da se dekodira, i kad sam se vratila kući otišla sam do prodavnice da mi to naprave. Ugledala sam ispred radnje čovjeka kako sjedi na klupi – pio je i plakao. Sažalila sam se i prišla mu, a on mi je počeo pričati kako ga je žena ostavila, prijavila ga policiji i svu imovinu mu uzela. Bilo mi ga je žao… I tako je krenulo… Nismo se dugo zabavljali i vjenčali smo se.”
Zlostavljač je suprugu planski izolovao u povratničko mjesto u Republici Srpskoj. Šuma je bila odmah iza kuće te je imao skoro pa “idealne uslove” da se iživljava maltene bez svjedoka. Ipak, kaže Enisa, komšije bi nešto primijetile, čule, pa bi prijavljivali policiji. “Nemoguće je bilo ne čuti moju vrisku. Rekla sam već kako me je znao ostavljati u šumi vezanu, znali su zidovi u kući biti potpuno umazani mojom krvlju… Ja sam sva od ožiljaka, pogledajte! I kad sam pokušavala da se izvučem iz toga, nisam imala kud, nisam imala posao, jednostavno mi je djelovalo da izlaza nema…”
Izvor: Gracija.ba
