Prije osam godina tada 15-godišnja djevojčica (identitet poznat redakciji) koja je imala 90 kilograma željela je da smrša i da bude poput svojh školskih kolegica, ali ni slutila nije gdje će je to odvesti.
Smatrala je, kaže, da je debela. U razgovoru za Faktor otkriva kako je dobila bulimiju i kako se borila sa tom bolešću.
– Ja sam kao dijete i kasnije kao tinejdžer bila deblja od svojih drugara. Voljela sam uvijek puno da jedem. I ranije sam znala da trebam nešto poduzeti, ali sam bila lijena, nisam znala kako da počnem sa nekom dijetom, nisam se mogla natjerati da jedem zdravo, a izbacim nezdravo. Pokušavala sam i odustajala. Ali kada sam krenula u srednju školu i kada sam stala na vagu koja je pokazala 90 kilograma, shvatila sam da nešto trebam mijenjati. Istina, ja sam uspjela smršati, ali veoma nezdravo – priča ova djevojka.
Pročitala je, kaže, da se može smršati tako što će jesti koliko želi, a zatim povraćanjem izbaciti hranu kako se ne bi udebljala.
– To je bolno i jako teško u početku, ali valjda se kasnije organizam navikne na to. Jedeš koliko hoćeš i gurneš prst u grlo i povratiš. Nikome ne bih preporučila da pokuša, ali ja nažalost jesam. Počela sam da povraćam, imala sam bulimiju jedno duže vrijeme. Međutim, ja nisam smršala zbog bulimije. Unosite hranu, povratite je, ali kalorije ostaju, prejedate se, upadate u jedan začarani krug. Kao droga. Kada jednom uđete u to, teško se organizmu naviknuti na drugačije – kaže sagovornica.
Kada je shvatila da je prešla granicu i da ono što radi nikako nije dobro, potražila je i pomoć psihologa, te joj je propisana i terapija.
– Jedno vrijeme sam uspjela pridržavati se zdrave ishrane, držati zdraviju dijetu, nisam unosila slatkiše i ugljikohidrate u organizam. Ali ubrzo sam se opet našla u tome da se prejedam i tjeram sebe da povratim – prisjeća se, te kaže da je ona bila na granici između bulimije i anoreksije.
– Imala sam nesvjestice, sanjala sam hranu, palačinke, pizzu, ali nisam jela to što mi se jelo, tako sam sebe kažnjavala. Toliko to čovjeka obuzme. Ako i pojedem nešto što ne bih smjela, plačem, namećem sebi osjećaj krivice. Danas imam 70 kilograma, a visoka sam 175 cm i uvijek variram ukoliko se opustim pa jedem nešto što nije najbolje za organizam. Uvijek sam u grču koliko i šta pojesti, a kada vaga pokaže više, padam u depresiju – priča ova djevojka ističući da se bori sa sobom, da na zdrav i siguran način održi željenu kilažu.
Vedina Ajanović, magistar psihologije, TA praktičar, suosnivačica Centra Zdravih Navika, ističe da prema dijagnostičkim kriterijima imamo nekoliko vrsta poremećaja u ishrani, anoreksiju nervozu, bulimiju nervozu, kompulzivno prejedanje, specificirani i nespecificirani poremećaj hranjenja ili jedenja.
– Svaki od poremećaja ima karakteristične simptome, uočljive i na tjelesnom i ponašajnom nivou. Gastroenterolozi, psihijatri, psiholozi, psihoterapeuti i nutricionisti su stručna lica koja dijagnosticiraju poremećaj, a i učestvuju u oporavku pacijenta te je poželjan multidiscipliniran pristup – poajšnjava Ajanović.
Ističe da, iako bismo na prvu rekli da su poremećaji hranjenja povezani isključivo s hranom, “ipak imaju dublju i značajniju pozadinu od manipulacije hranom i doživljava tjelesnog selfa (sebe, op. a.)”.
Kaže da klinička slika pacijenta može zahtijevati hospitalizaciju ili psihoterapiju uz adekvatnu medikoterapiju.
– Psihoterapija je osnovna metoda u procesu oporavka pacijenta sa dijagnozom poremećaja hranjenja. U Centru Zdravih Navika pacijentima pristupamo kroz multidisciplinarni pristup psihologa i nutricioniste. Najvažnije je istaknuti da je poremećaj hranjenja izlječiva bolest – ističe.
Na pitanje kako znati napraviti granicu između zdravog mršanja i izgladnjivanja, psihologinja kaže da je pravo pitanje šta je to što motivira na gubitak kilograma, utjecaj sredine i medija ili stvarni višak kilograma.
– Zdrav gubitak tjelesne mase, ukoliko je potreban, ne narušava zdravlje pojedinca niti ostavlja posljedice. Postižemo ga kroz određen vremenski interval uz optimalno smanjen unos kalorija i adekvatnu tjelesnu aktivnost. Najbolje rezultate postižemo ukoliko potražimo profesionalnu pomoć nutricioniste. Restriktivnim dijetama se želi postići instant rezultat, ali najčešće se naruši zdravlje i rizikuje poremećaj hranjenja – kaže Ajanović.
Hipokrat je kazao “Neka hrana bude vaš lijek”, a na Balkanu se transgeneracijski hranom, ističe Ajanović, služimo i kao kaznom i kao nagradom, sredstvom za obilježavanje sretnih i manje sretnih trenutaka.
– Hrana je svuda oko nas, ali je često zloupotrijebimo. Kompulzivni prejedači se često kažnjavaju hranom jer obično nakon epizode prejedanja osjećaju gađenje prema sebi. Dalje, prejedanje je odgovor na stres ili možemo reći “jedu svoje emocije” uslijed nemogućnosti identificiranja i izražavanja emocija. Prije nego nekome iz svoje okoline pokušamo ukazati na prejedanje ili bilo koji drugi poremećaj hranjenja, važno je da znamo da je to simptom dubljeg procesa koji, vjerovatno, traje duži period. Možemo ukazati na posljedice poremećaja prehrane, općenito informirati, a najbolje što možemo napraviti za bilo koga jeste ohrabriti ga/je da potraži stručnu pomoć i biti mu/joj bezrezervna podrška – navodi.
Ajanović ističe da ekspanzija društvenih mreža i promocija “savršenog tijela” nesumnjivo utječu na doživljaj tjelesnog selfa djevojčica i djevojaka.
– Poremećaji hranjenja su češći kod ženskog spola i najčešće se javljaju u adolescenciji (put između djetinjstva i odraslog doba na kojem se grade najznačajnije osobine ličnosti svake osobe), mada najnovija statistika pokazuje da se poremećaji hranjenja javljaju i kod djevojčica prije ulaska u pubertet. Živimo u takvom vremenu da je neophodan povećan oprez roditelja na gotovo sve aktivnosti djece, a posebno sve povezano s društvenim mrežama i utjecajem na djecu. Opća preporuka je da se roditelji što više educiraju o poremećajima hranjenja i da prate prehrambene navike djece tako će biti u prilici da pravovremeno i adekvatno reagiraju te preveniraju poremećaj ili ne dozvole da se pogorša klinička slika – ističe psihologinja Ajanović.
