Zvuči skoro nevjerovatno kada vam jedan glumac kaže da je u karijeri odigrao preko 5.000 predstava. Za taj poduhvat svakako je potrebno i vrijeme, a Milenko Iliktarević tu kvotu je ispunio nakon 30 godina “na daskama koje život znače”.
Povodom tri decenije rada u pozorištu, Iliktarević je sa svojim kolegama započeo rad na novoj predstavi “Siroti mali hrčki”, čije je premijerno izvođenje planirano za 7. april 2018. godine.
Iako je rođen u Mrkonjić Gradu 1964. godine, a glumačku Akademiju završio u Sarajevu, njegov život je Narodno pozorište Tuzla gdje je šest godina bio i direktor.
KAMELEON: Šta vama znači Narodno pozorište Tuzla?
ILIKTAREVIĆ: Jedina i prva profi kuća u kojoj sam dobio posao. Narodno pozorište Tuzla je zapravo 30 godina mog života, to volite i to čuvate. Godinama smo se trudili da unaprijedimo kvalitet naših predstava i da imamo različit žanrovski repertoar i mislim da smo u tome i uspjeli.
KAMELEON: Da li ste kada imali probleme zbog nekog teksta, uloge ili predstave koju ste igrali?
ILIKTAREVIĆ: Bilo je provokativnih predstava, ali nisam imao posebnih problema jer ove naše političare nije ni briga šta se dešava, a čak ni ministri kulture ne dolaze na predstave. Sa predstavom “Državni lopov” gostovali smo jednom u Bijelom Polju, a tada je aktuelno bilo hapšenje nekog mafijaša. Ljudi sa portalima čitali naslove “Državni lopov u Bijelom Polju”, a oko hotela i Centra za kulturu bio je ogroman broj specijalaca. Onda su se ljudi uplašili te se pitali kakvi su to državni lopovi došli. Ljudi su bili kasnije oduševljeni kada su pogledali predstavu.
KAMELEON: Ima li neka pozorišna anegdota koja vam je posebno draga i koju dan danas prepričavate u društvu?
ILIKTAREVIĆ: Sjećam se dobro predstave “Don Juan”. Scenograf je napravio drveće od 4 metra koje se spušta sa cugova. I dok traje scena mačevanja u šumi, u jednom trenutku dio šume se diže, a jedan dio ostaje, što je bio zaista lijep prizor za publiku. U jeku borbe, jedno visoko drvo se tada sručilo na scenu. Mi smo zastali, vidjeli da je sve uredu i nastavili. Nakon scene ležim na podu i vidim kolegu Rešada Barčića kako se saginje i u nekom “slowmotionu” ogromno drvo od 4 metra uzima pod ruku i lagano ga iznosi sa scene kao da se ništa nije dogodilo. Ta slika mi je i dan danas u glavi.
KAMELEON: Bili ste šest godina direktor Narodnog pozorišta Tuzla. Šta je teže biti, glumac ili direktor?
ILIKTAREVIĆ: Teže je biti direktor. Došao sam na tu funkciju u trenutku kada je zgrada bila u lošem stanju, sve je bilo zastarjelo, a krov je bio na pragu da s obruši na publiku. Onda smo odlučili da uđemo u rekonstrukciju tog krova, pomogla nam je Vlada TK koja je tada dala 100.000 KM. Pozorište je tada bilo na grantu, ali smo ipak uspjeli da uđemo na Budžet TK. I pored problema, gostovali smo svugdje po regionu, bili čak i u Poljskoj, Mađarskoj, Egiptu… trudili smo se da kulturu BiH predstavimo na što bolji način.
KAMELEON: Gdje vidite glumačku profesiju u BiH? Proizvodi li naša zemlja previše glumaca koji se nemaju gdje zaposliti?
ILIKTAREVIĆ: Slažem se da imamo hiperprodukciju glumaca. Ja sam uvijek za kvalitet, a ne kvantitet. Možda bi bolje bilo da klase broje 5-6 kvalitetnih studenata, jer danas imate dosta mladih glumaca koji ne rade u svojoj struci. Mislim da je potreban strog kriterij izbora.
KAMELEON: Vaša poruka za mlade glumce… Kako istrajati do kraja? Kako doživjeti 30 godina na sceni?
ILIKTAREVIĆ: Treba imati malo i sreće, ali i mnogo raditi. Dok sam ja studirao, često smo nespremni dolazili na časove glume, “izmotavali smo se”, “kreveljili se”, ali kada sam radio na predmetu Govor kao asistent na ADU Tuzla, govorio sam studentima da je 1 posto talenat, a 99 posto rad – i danas tako razmišljam. To je ključ: rad, rad i samo rad i taj njihov talenat će sigurno doći do izražaja.
Autor: Vedran Jahić
