Narodna kuhinja Tuzla, koja broji više od dvije i pol hiljade korisnika, djeluje sa sve manje sredstava zbog čega su i dnevni obroci korisnicima došli u pitanje. Menadžment ove kuhinje prije nekoliko dana morao je odbiti oko šest stotina novih korisnika. Deseci ljudi čekali su s kanticama pred Narodnom kuhinjom u Tuzli na svoj jedini kuhani obrok.
Indira Čaškić svaki dan pređe osam kilometara kako bi došla po ručak za sebe i troje djece. U razgovoru za Radio Slobodna Evropa priznaje da niti jedan kontejner ne zaobiđe nadajući se da će i tu pronaći nešto za svoje najmlađe.
„Vjerujete li da ja osam i po kilometara pređem dok dođem ovdje. Ali nisam u mogućnosti za nešto bolje. Da mi nije deponije jer tamo idem. To je deponija na Moluškoj rijeci. Tamo što nađemo to i jedemo. Pet dana nije bilo Narodne kuhinje. Što smo nalazili po kontejnerima to su moja djeca jela. Ja nisam u mogućnosti da im kupim pristojan obrok. Moja su djeca odlični učenici, blizanci. Oboje su istom razredu. Ali šta ćeš. Strpiš se i jedeš.“
„Ja već godinu dana nisam korisnik. Stid me i biti. Jer dok platim kartu, gore i dole, mogu kupiti dva hljeba“, kaže nam Salih Hidanović.
Ipak, za stotine ljudi Narodna kuhinja je najvažnija institucija.
„To su najvažniji objekti od rata na ovamo. Jer moramo jesti. Ovdje nije važno ko je kakve nacionalnosti. Na Ramazan ovdje su svi dolazili. Kao u svojoj kući“, priča Azem Bekteši.
Već dvadeset godina po jedini brok dnevno dolazi i Ćamil, izbjeglica iz Srebrenice. Jedino što nam je želio reći je da je mnogo tužan.
„Ovdje ne postoji država. Kad su već dijelili ovu državu trebali su je podijeliti na tri dijela. Bolje bi bilo i narodu i svima.“
No, za ove ljude u potrebi ne stižu ohrabrenja. Premijer Tuzlanskog kantona Bego Gutić posjetio je menadžment Merhameta pri kojem djeluje Narodna kuhinja. Umjesto povećanja sredstava, ili makar redovne isplate, najavio je smanjenje sredstava za potrebe Narodne kuhinje sa 160.000 eura na 125.000.
„Vjerovatno ćemo imati krizu na početku 2017. godine. Mi sami ne možemo finansirati ovoliki broj korisnika. Iako smo mi najveći donatori mislim da je obaveza na Općinama na čijim područjima se nalazi najveći broj punktova. Mislim da je ovo prilika da se uputi apel svima onima koji su odgovorni, prije svega načelnicima i gradonačelnicima, da zajedničkim djelovanjima, kroz budžete planiramo što veće iznose za finansiranje narodnih kuhinja. Treba naglasiti da se za ovakve projekte mogu dobiti sredstva međunarodnih institucija“, poručio je premijer Gutić.
Mensura Husanović, direktorica narodne kuhinje čijih je korisnika više od dvije i po hiljade kaže za naš program da sve nove korisnike, a kojih je u samo posljednjih mjesec dana bilo oko šest stotina, moraju odbiti zbog nedostatka sredstava.
„Kao i u društvu, situacija je u Narodnoj kuhinji izuzetno teška. Mi na neki način pokušavamo preživjeti i ići dalje. Borimo se.“
Stvarna slika je ovakva: hrane je sve manje. Oni koji ovise od kutljače graha strahuju da bi mogli i bez toga ostati. U borbi za to dođu čak sat vremena ranije pred vrata Narodne kuhinje. I opet, ovdje za sebe odvoje tek nekoliko kašika, a ostatak nose porodicama.
„Imam dva sina. Nigdje ne rade. Na birou su. Nema posla. Teško je. Imam penziju 200 KM. Jednom dnevno jedem. Elhamdulillah. Super“, kaže nam Sahija Bekić.
Ovakva slika siromaštva nije jedinstvena samo za Tuzlanski kanton, već cijelu BiH. Profesorica sociologije Smiljana Vovna kaže nam da ovo nije put kojim se teži prema EU.
„Sve ovo što imamo nije pravi put niti je ovo prava ekonomija. Mi čak nemamo ni pravu viziju da krenemo s jedne mrtve tačke. Mi se vraćamo unazad i pravimo sve veći jaz među ljudima. I mi ne trebamo da mijenjamo vlast nego treba da mijenjamo narod. To je gola istina. Sve dok narod ovdje ne postane iskreno svjestan svoje situacije dotle će nam ovako biti. Ne vidim nikakav konkretan plan izlaska iz svega ovoga, a ne vidim ni nekoga ko to može da ponudi.“
Među onima koji dolaze u Narodnu kuhinju po svoj ručak je mnogo uglednih ljudi, visokoobrazovanih, porodica s djecom. Naša sugovornica s početka priče, Indira, kaže da najmanje što želi je da njena djeca, odlikaši u školu dolaze gladna i uplakana.
Izvor:RSE
