Ove godine obilježava se 22. godišnjica genocida nad Bošnjacima u “zaštićenoj zoni UN-a” Srebrenica. Kako je počinjen genocid na području Srebrenice i okolnih mjesta, pročitajte u nastavku.
Agresorska ofanziva koja je prethodila genocidu u Srebrenici počela je 6. jula 1995. Napadi su bili žestoki pa su se holandski vojnici povukli u enklavu, dok su se posade drugih posmatračkih punktova predale Vojsci Republike Srpske. Istovremeno su se odbrambene snage Armije Republike Bosne i Hercegovine našle pod teškom vatrom i bile potisnute natrag prema gradu.
Uloga UN-a i NATO snaga
Ujutro 10. jula situacija u samoj Srebrenici bila teška. Stanovnici su preplavili ulice grada. Potpukovnik Thomas Karremans, komandant Holandskog bataljona, slao je hitne zahtjeve kojima je tražio zračnu podršku NATO-a za odbranu grada, ali nikakva pomoć nije stigla do 14:30 sati narednog dana kad je NATO bombardirao srpske tenkove koji su se primicali gradu. Avioni NATO-a pokušali su bombardovati i artiljerijske položaje iznad grada, ali su operaciju prekinuli zbog slabe vidljivosti.
Planovi NATO-a da nastavi sa zračnim napadima odbačeni su nakon što je srpska vojska zaprijetila da će ubiti holandske vojnike koji su se nalazili u zarobljeništvu, te da će granatirati bazu UN-a u Potočarima, kao i okolna područja na koja je pobjeglo 20.000 do 30.000 civila.
Srebrenica je pala u ruke agresora, a hiljade Bošnjaka iz Srebrenice pobjegli su u Potočare, kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Do večeri 11. jula 1995. u Potočarima se okupilo oko 20.000 do 25.000 izbjeglica. Nekoliko hiljada izbjeglica ušlo je u samu bazu UN-a, dok su se drugi smjestili po obližnjim fabrikama i poljima.
Uvjeti u Potočarima bili su užasni. Bilo je vrlo malo hrane i vode, a julske vrućine su bile nesnosne. Teški fizički uvjeti postali su još gori zbog aktivne kampanje terora koja je povećala paniku ljudi. Izbjeglice u bazi vidjele su srpske vojnike kako pale kuće. Tokom poslijepodneva 12. jula 1995. srpski vojnici su se umiješali u masu, te prijetili da će ih sve poklati. Počela su ubistva.
Jedan svjedok je vidio gomilu od 20 do 30 tijela iza zgrade “Transporta” u Potočarima, a drugi je vidio vojnika kako je nožem ubio dijete usred gomile izbjeglica. Iza fabrike cinka, također, vidio je srpske vojnike kako ubijaju više od stotinu bošnjačkih muškaraca i potom utovaraju njihova tijela na kamion.
Kada je pao mrak, teror se pojačao. Krici, puščana paljba i drugi zastrašujući zvuci mogli su se čuti tokom cijele noći. Srpski vojnici su izvlačili ljude iz gomile i odvodili ih. Te noći odveli su trojicu braće, od kojih je jedan bio dijete, dok su ostali bili adolescenti. Kada je majka dječaka krenula da ih traži, našla ih je zaklane.
Bolničar Holandskog bataljona naišao je na dvojicu srpskih vojnika koji su silovali mladu ženu. Od jutra srpski vojnici počeli su izdvajati muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima, odvoditi ih ispred fabrike cinka, a iste večeri kamionima u nepoznatom pravcu. Kada su se bošnjačke izbjeglice počele ukrcavati u autobuse, srpski vojnici su izdvajali vojno sposobne muškarce koji su se u gužvi pokušavali ukrcati. Oni su odvođeni u zgradu u Potočarima poznatu kao “Bijela kuća”.
Jedan oficir Holandskog bataljona vidio je srpske vojnike kako nenaoružanog muškarca ubijaju hicem u glavu. Tokom cijelog popodneva čuo je između 20 i 40 hitaca na sat ispaljenih iz vatrenog oružja.
Masovne egzekucije
Kako je situacija u Potočarima postajala sve kritičnija, muškarci su odlučili povući se u šumu, organizirati kolonu i pokušati se probiti do Tuzle. Kolona se okupila u blizini sela Jaglići i Šušnjari i krenula prema sjeveru. VRS je 12. jula pokrenuo artiljerijski napad na kolonu koja je prelazila cestu na području između Konjević Polja i Nove Kasabe, na putu prema Tuzli. Samo jedna trećina muškarca uspješno je prešla asfaltnu cestu i kolona je razbijena u dva dijela. Cijeli dan i noć ostatak kolone bio je izložen jakoj vatri i granatiranju.
Muškarci koji su u Potočarima odvojeni od žena, djece i staraca prebačeni su u Bratunac, gdje su kasnije dovedeni i zarobljenici iz kolone. Hiljade zarobljenih, koji su u zarobljeništvo dospjeli nakon zauzimanja Srebrenice, pobijeni su. Neke su ubijali vojnici koji su ih zarobili, a većina njih pobijena je u pažljivo isplaniranim masovnim egzekucijama i to na području sjeverno od Srebrenice.
Većina ubistava odvijala se prema tačno utvrđenom obrascu. Muškarce su prvo odvodili u prazne škole ili skladišta. Nakon što bi ih tamo držali nekoliko sati, ukrcali bi ih u autobuse ili kamione, odveli na neko drugo mjesto i tamo ih pobili. One koji su preživjeli prve rafale ubijali bi pojedinačnim hicem, a neke su ostavljali da se pate.
VEĆA STRATIŠTA:
Ubistva na rijeci Jadar: Jutro 13. jula 1995. – 17 muškaraca odvezeno je na obalu rijeke Jadar. Muškarce su postrojili i strijeljali. Preživio je samo jedan muškarac kojeg je metak pogodio u kuk nakon čega je skočio u rijeku i uspio pobjeći.
Cerska dolina: Podne 13. jula 1995. – Između 1.000 i 1.500 muškaraca iz kolone, koji su bježali kroz šumu i bili zarobljeni na poljani kod Sandića odvedeno je u skladište u Kravici. Kad se skladište napunilo, vojnici su počeli ubacivati ručne bombe i pucati direktno u ljude nagurane u skladištu. Stražari raspoređeni oko zgrade ubijali su zatvorenike koji su pokušavali pobjeći kroz prozore.
Tišća: 13. i 14. juli 1995. – Autobusi pretrpani ženama, djecom i starcima na putu iz Potočara u Kladanj zaustavljeni su u Tišći, a muškarci su izvedeni iz autobusa. Ukrcali su 23 muškarca u kamion, s rukama vezanim na leđima. Kamion je došao do jednog punkta, a vojnici su stali oko zadnjeg dijela kamiona i počeli pucati u zarobljenike.
Škola u Grbavcima, stratište u Orahovcu: 14. juli 1995. – Velika grupa muškaraca koje su pripadnici VRS-a držali u Bratuncu odvezena je konvojem od 30 autobusa u školu u Grbavcima kod Orahovca. Školska sala već je bila napola puna zarobljenicima. Tamo je bilo između 2.000 do 2.500 ljudi koje su u manjim grupama odvodili na strijeljanje. Muškarce su postrojili i pucali im u leđa, a one koji su preživjeli prvu paljbu ubili bi dodatnim hicem.
Škola u Pilici, stratište Branjevo: 14. jula 1995. – U školu u selu Pilica autobusima je dovezeno još zarobljenika i tu su ih držali dvije noći. Dana 16. jula 1995. zarobljenike su pozvali da izađu iz škole i ukrcali ih u autobuse s rukama vezanim na leđima. Zatim su ih odvezli na Vojnu ekonomiju Branjevo gdje su ih postrojavali u grupama od deset i strijeljali. Tog dana ubijeno je između 1.000 i 1.200 ljudi.
Brana Petkovci: 13. jula 1995. – Između 12.000 i 15.000 Bošnjaka koji su pokušavali da se probiju ka Tuzli predalo se VRS-u. Poslije predaje, više od 2.000 zarobljenika prebačeno je na fudbalsko igralište u Novoj Kasabi. Nakon toga su odvezeni do škole u Petkovcima. Iz učionica srpski vojnici zarobljenike su izvodili u grupama i ubijali. Jedan dio kamionom je transportovan do jednog platoa u blizini brane na kojem su već bile gomile mrtvih i tu ih strijeljali.
Izvor: faktor
