Bilo da je Noć vještica na pomolu ili ne, u bilo koje doba godine, horori su popularan žanr filmova.
Naravno, ne uživa svako u prizorima strave i užasa, ali kako tvrdi Steve McKeown, psihoanalitičar, prirodno je da nam horor filmovi budu privlačan izvor zabave.
Kada vas neko prestraši noseći kostim za Noć vještica, istog trenutka radite procjenu je li riječ o stvarnoj ili lažnoj prijetnji. Ako ne postoji stvarna prijetnja, smiruju se i fiziološki i psihološki mehanizmi“, tvrdi McKeown za Unilad.
On objašnjava da je bit toga kako horor filmovi izvrću naš urođeni poriv da se borimo ili bježimo kada smo suočeni s prijetnjom.
„Čak i kada vaše tijelo spozna da ne postoji prijetnja, osjetit ćete istinski strah, ali umjesto kortizola, hormona stresa, vaš organizam luči dopamin zbog kojeg se dobro osjećate. Zato nije neuobičajeno da se netko histerično smije nakon što bude preplašen“, kaže McKeown.
Iako horor filmovi nisu najprikladniji žanr za malu djecu, u jednom trenutku njihovog odrastanja ne bi bilo na odmet prikazati im neki manje zastrašujuć horor film kako bi se upoznali s osjećajem bezazlene preplašenosti.
Trenutak pretrpljenog straha brzo nestane, ali o značaju onoga što nas je preplašilo ovisi kakve će posljedice strah imati za našu svijest. To može biti prilika da se osnažimo, da osjetimo zadovoljavajući nalet adrenalina, a, u ekstremnom slučaju, strah može izazvati traumu.
Kako ističe Stephen King, poznati autor priča strave i užasa, postoje tri vrste straha koje gledatelji horor filmova mogu iskusiti: grozotu, stravu i užas. Strava je prizor nečega natprirodnog, kao na primjer golemog pauka ili živog mrtvaca. Užas je, pak, suptilniji. Svjetla se naglo ugase, a vi u tom mraku čujete nekoga iza sebe. Kada se okrenete, vidite da nema nikoga.
Predmet onoga što vas može zastrašiti varira od osobe do osobe. Što vas straši jednostavno ovisi o osobinama vaše osobnosti.
Jeza nas spopada kao pokušaj organizma da se prilagodi dvosmislenosti prijetnje koju drugi predstavljaju.
Po riječima Alfreda Hitchcocka:
„Ono što užasava nije glasan tresak, već iščekivanje istog“.
Steve McKeown smatra da je kratkoročni stres pogodan za nas jer pospješuje naš učinak pri izvršenju nekog zadatka te da su osobe koje uživaju u horor filmova sklonije prema prihvaćanju izazova i uzbuđenja koja bi netko drugi izbjegavao.
Ipak, on upozorava da je i ovdje potrebno imati mjeru:
„Nezdravo je biti hronično prestrašen i istresiran. U tom slučaju, visoke doze adrenalina i kortizola mogu proizvesti neravnomjerne otkucaje srca i stezanje arterija, što za neke pojedince predstavlja prijetnju od srčanog udara. On smatra da je u redu gledati horor filmove povremeno jer se organizam mora oporaviti od stresa“.
Kako ističe Stuart Fischoff, profesor psihologije s državnog Univerziteta u Kaliforniji, jedan od glavnih razloga što uživamo u horor filmovima jest potraga za nečim uzbuđujućim. Našem umu, kao i svakom dobrom motoru, povremeno je potreban podražaj.
Izvor: Radiosarajevo.ba
