Piše: Alma Omeragić
Nekoliko rečenica o herojstvu i mome dragom, mladom prijatelju Ismaru Smajloviću – sa srcem junaka i osmijehom dječaka!
Postoje li heroji? Ako ih ima – ko su? Brus Li, Prle i Tihi, Nelson Mandela ili obični ljudi velikog srca, koji su stalno tu negdje oko nas? U svojih pola vijeka, koliko hodim ovodunjalučkim stazama, nisam imala priliku upoznati mnogo heroja, ali sam maksimalno ponosna što ih znam nekoliko. Vodim se time da je heroj osoba koja, a da ni sama svjesna toga, u teškoj situaciju odreaguje tako da svojim postupkom učini dobro drugima, ne gledajući na moguće posljedice po sebe, a svojom hrabrošću služi za primjer drugima. Jedan od nekoliko koje ja poznajem, moj lični, personalni heroj, kojeg sam od moje mame dobila na dar, jeste moj rođeni brat. Istinski i zapravde. Iskazan i dokazan u mnogim nezamislivim životnim situacijama – ratnim i poratnim. Bez ordena i nagrada. Bez glorifikacije. U odsudnome času „kadar stići i uteći i na strašnom mjestu postojati“ Da pročita – ne bi se, možda, ni prepoznao u ovim riječima, kao ni mnogi, njemu slični, smatrajući da je ono što su uradili u datom momentu sasvim normalno i obično.
Velika je Istina, rekla bih, da svi mi jesmo, na neki način, heroji – svako u svome životu, borimo se ko lavice i lavovi da iščeprkamo najbolje iz svakog dana koji svane. Rušimo prepreke i gradimo mostove. Možda nismo uvijek pobjednici – ali borci i heroji jesmo (da budem rodno osviještena: možda nismo uvijek pobjednice – ali borkinje i heorine jesmo 😀 )…
E, jedan od takvih heroja, je i moj mladi prijatelj Ismar Smajlović – sa srcem junaka i osmijehom dječaka bije najteže bitke, bori se sa strašnim zvijerima prošlosti, prkosi osmijehom i stihom, hrabro ide stazama budućnosti. Da se mene pita, dala bih mu priliku da snimi CD, vodila bih ga u škole da učestvuje na radionicama za djecu, kao dobar primjer – kako nikada ne odustati, kako njegovati sjećanja na svoje drage, kako se oduprijeti delinkvenciji, kako biti dobar čovjek, kako od kontejnera životnog limuna napraviti spektakularno dobru limunadu. Kako svoju priču podijeliti s drugima kao lekciju, kao nadu, kao ohrabrenje… Ovaj divni momak pravi rep-muziku… Piše svoje tekstove. Kada smo ga prvi puta čuli kako izvodi svoje „Pismo majci“ – totalna autobiografska rep-ispovijest (poslije je napravio još nekoliko odličnih pjesama) svi smo plakali. Svi. Kol'ko nas je bilo. Ne zbog toga što smo osjećali sažaljenje. Naprotiv, plakali smo preplavljeni emocijama LJUBAVI i POŠTOVANJA. I niko nije pomislio: „Jadno dijete“ – SVI smo, s ponosom i suosjećanjem pomislili: MA, BRAVO, ISMARE, SVAKA ČAST!!!
U nastavku su video snimci o Ismaru koju je uradio Senad Hadžifejzović za Face TV, a ispod video za pjesmu „Pismo majci“ – po meni, jedna od najljepših himi posvećenim majci i jedna koja se zove „Mir“…. Respect, druže Ismare! Bosnia's got talent!
