Na današnji dan, prije 56. godina umro je veliki srpski i pjesnik ove regije Branko Miljković. U njegovu čast pjesnik Haris Zekić je napisao ”Omaž Miljkoviću”i time, na svoj pjesničko-ljudski način ispisao svoja osjećanja spram velikog Branka Miljkovića i ove tužne godišnjice.
OMAŽ MILJKOVIĆU
Tvoje riječi su biseri koji zriju
u školjci svakog nježnog uha
pjesniče daljino i izmaglico
Tvoja duša je neutronska zvijezda
koja prebiva u kutnjaku
djevočice sa šibicama
Andersen je tako puno znao o umiranju
Možda i više nego ti
Grlica ti iz gnijezda nosi godove
zjena svojih ptića
Na dnu jezera ćute tvoji reveri
i svaki put kad me prene zvijezda
ili meteor koji strmoglavo juri u provaliju
znam da slijeće baš na njih
čin koji ti nosiš
Dobija se onda kada se postane pjesma
Kada se rukama dohvati to što se pjeva
tome si nas učio
Kad mi se vjetri uvuku u sljepoočnice
pomislim da me gledaš
Da želiš nešto da ti kažem
mrtav si a još mislim da spavaš
Da si se duboko uvrijedio
zbog tuge siročeta
iz južnog Bangladeša
koje čisti cipele
i pjevuši o tvom srcu
Sklapam oči da mi se duša otvori
drugačije se ne može
Umislio sam da su te sahranili
sa bronzanim satom koji još uvijek kuca
vrletne čase tvog srca
tvoja krv je sazrila pod jorgovanom
najtišeg sna i najbučnijeg vremena
Ja da umijem da ćutim o tebi
koliko si ti zborio o nama
Sigurno bih se pretvorio
U nešto kameno
Ili nevino
otvorio bih kavez pticama
ili bih se pretvorio u aerodrom
Da umijem da dođem do tvog groba
vjerovatno bih se pretvorio u cvijet
Što je besmisleno
Kao i bivanje
Kad se lavina stvari svali na kriva leđa
ispravnim se učini moja zavidnost što te nema
Sretan sam što ne vidiš što ja vidim
Ili se samo pretvaraš
dok ne progovoriš neću vjerovati
da si ravnodušan
da si hladan
Da si mrtav
Nikad ti neću oprostit što si otišao
Što si bilo šta rekao
podnošljivije je bilo okretati glavu
nego znati ili patiti
Pjesnici su danas kočijaši
Sisate ćurke u mrežastim čarapama
psovači i fašisti koji u kaljavom
brlogu umišljaju da sišu dojke muzama
da su oni izmislili saksofon i ditirambe
Čini se da ništa smješnije
ne može biti od pijačarskog tona
koji ne priliči smrdljivim glasnim žicama
I opravdano odsutnom bontonu
Mrtav si a poeziju svi pišu
S tobom je umrla poezija
Kad se februar upolovi
Sanjam kako pakuješ smeđi kožni kofer
nikad se ni u snu ne usudim da te zapitam
kuda si namjerio jer znam da ćeš se vratit
Vidim fenjer grubo prefarban crvenom bojom
pribor za brijanje i uvojak crne kose
pljosku od bronze i omču ispredenu
samo u jednu svrhu
Nikad nisam shvatio kako si se usudio
otići a ne vratiti se
Smio bih se zakleti da mi taj isti kofer
ćuti pod krevetom
zato se nikad nisam usudio podignut taj mrak
i vidjeti napokon da te nema
Nisi prezao ni od čega
zaboravio si da prastare sitne nevidljive
bakterije mogu porazit bilo koga
Čak i najveće
njih najlakše
Odričem se rima samo da izmislim razlog
da te smijem pomenuti
Kako te pominju mrke vode Zagreba
Ulice zagrljene kao drugovi koji iz rata
marširaju sa puškama iz kojih metak nije ispaljen
Ja znam da svaka sjenka u toj vodi nosi tvoju oporuku
svaka kap soka koja se liftom penje uz drvo
zna u pomrčini i fino pletenoj mreži meridijana
mjesto gdje ti počivaš
sa satom što još uvijek kuca na tvojih grudima
Možda još ima vremena da te volimo
Možda je krajnji čas da te shvatimo
Pjesnik trijumfuje onda kada mu opipaju puls
koji se izgubi kao varnica u vjetrovitoj noći
i konstatuju da je mrtav
Tek kad prestane da diše
pjesme se uznemire i počnu disat i naricat
U tvojoj riječi je Bog začeo svog sina
Mrtav si a poeziju svi pišu
čak i ja
Bilješke o autoru: Haris Zekić rođen je 12. 11. 1990 u Rožajama, u Crnoj Gori. Poeziju piše od dvanaeste godine, autor je tri zbirke pjesama, od kojih je druga ušla u uži izbor za knjigu godine na konkursu „Mirko Banjević“ u Nikšiću. Njegova poezija je ušla u antologiju crnogorske književnosti. Njeguje klasični stil pisanja, sa blagim primjesama modernog i postmodernog, pobornik je ideje vraćanja digniteta pisanoj riječi. Trenutno živi,studira i radi u Tuzli.
