Post preuzet direktno sa ličnog LinkedIn profila oca donosi priču o najnevjerovatnijoj tragediji koja može zadesiti jednu porodicu, ali i svjetlu u toj tami i o tome kako nastaviti život dalje; nosi lekcije za sadašnjost i nadu za budućnosti.
Prije osam godina, istog ovog mjeseca, dobio sam blizance i su-osnovao firmu Klaudabiliti. Prije oko tri mjeseca prodali smo Klaudabiliti. Prije oko tri sedmice izgubili smo jednog od naših dječaka.
Kada mi je zazvonio telefon sjedio sam u konferencijskoj sali sa 12 drugih ljudi u kancelariji u Portlandu i razgovarao o politici plaćenog odsustva. Nekoliko minuta prije toga, priznao sam im da u posljednjih osam godina nisam imao slobodno više od jedne sedmice u komadu.
Moja supruga i ja imamo dogovor da kada jedno nazove, drugo se javi. Stoga, kad mi je telefon zazvonio ustao sam i automatski izašao iz konferencijske sale.
Još uvijek sam prolazio kroz vrata kada sam se javio: „Ćao, šta ima?“
Odgovorila je ledeno i direktno: „Dž.R, Vajli je mrtav.“
„Šta?“, odgovorio sam ne vjerujući.
„Vajli je umro“, ponovila je.
„Šta?! Ne.“, dreknuo sam. „Ne!“
„Žao mi je. Moram zvati hitnu.“
To je bio kompletan razgovor. Iduće čega se sjećam je sprint kroz ulazna vrata kancelarije sa ključem auta u ruci, mahnito trčanje preko ceste i mrmljanje „O jebote. O jebote. O jebote.“ Na pola puta niz ulicu shvatio sam da nemam ključ garaže. Utrčao sam nazad u hol kancelarije i dreknuo: „Neka me neko odveze!“. Na svu sreću, divni kolega mi je izašao u susret.
Do momenta kad sam stigao kući 12 minuta kasnije, naša slijepa ulica je već bila puna vozila hitne službe. Utrčao sam kroz otvorena ulazna vrata ravno u sobu dječaka. Jedan od šest policajaca koji su tu bili je stao ispred mene i prepriječio mi ulaz. Kad iznenada umre dijete to postane potencijalno mjesto zločina.
Prošla su 2.5 bolna sata prije nego što su mi dopustili da vidim svog dječaka. Nakon što sam sat vremena šokirano čekao ispred, rekao sam naoružanim policajcima ispred vrata da ne mogu više da čekam. Dopustili su mi da izađem na balkon koji gleda na dječiju sobu i provirim kroz prozor. Ležao je u krevetu sa prekrivačem uredno prebačenim preko sebe i izgledao kao da mirno spava. Stavio sam ruku na staklo i jednostavno pukao.
Kada je patolog napokon završio svoj pregled, dopustili su nam da uđemo u sobu. Spopao me neki jezivi mir. Legao sam pored njega u krevet koji je volio, uzeo ga za ruku i uporno ponavljao: „Šta se desilo, mali? Šta se desilo?“
Ostali smo s njim nekih pola sata i mazili ga po kosi dok se oni nisu vratili sa nosilima da ga odnesu. Ispratio sam ga vani, držeći ga za ruku i čelo kroz vreću za tijelo dok su ga spuštali niz prilaz kući. Onda su sva vozila otišla. Posljednje koje je otišlo je crni minivan u kome je bio Vajli.
Vajlijev dnevnik koji smo našli dan nakon što je umro
Vajli je bio opsjednut idejom da pokrene svoj posao. Jednog dana to je bio štand sa smutijima, idućeg to bi bila galerija, onda firma za VR naočale, onda „koder“, potom kompanija za izradu svemirskih brodova… U svakom od tih scenarija on je bio šef. Njegov brat (a ponekad i mi) smo bili pozvani da radimo za – nikako sa- njega i svi smo imali svoje poslove. U scenariju sa galerijom, Vajli je obavijestio Olivera da će on raditi na kasi.
Kada je imao nekih 5 godina, Vajli je odlučio da će se oženiti kad poraste. Do 6. je već upoznao i djevojčicu i držao je za ruku na odmoru prvog dana u vrtiću. Iduće dvije godine smo se preselili iz Portlanda u London pa na Havaje, a on je ostajao u kontaktu s njom putem pisama. Netom prije nego što smo se vratili u Portland, njih dvoje su se (pismom) dogovorili da se vjenčaju. Preduhitrila ga je i ona je zaprosila njega. Prihvatio je. Bio je vrlo srećan što ju je uspio vidjeti dva puta nakon što smo se vratili u Portland u junu.
Jedan od bezbrojnih teških trenutaka ovog mjeseca je bilo potpisivanje njegove smrtovnice. Bilo je užasno teško vidjeti njegovo ime ispisano na vrhu. Međutim, ono što me načisto uništilo se nalazilo dva polja ispod. Prvo je pisalo: „Zanimanje: Nikad nije radio“, a iduće „Bračni status: Nikad se nije ženio“. Tako je žarko želio i jedno i drugo. Osjećam se i sretnim i krivim što sam imao uspjeha na oba ta polja.
U toku posljednje tri sedmice shvatio sam neprestani niz stvari koje žalim. Uglavnom spadaju u dvije kategorije: stvari za koje želim da sam ih uradio drugačije i stvari za koje mi je žao što ih on nije uspio uraditi. Moja supruga me neprestano podsjeća na sve one stvari koje jeste uradio: Vajli je bio u 10 zemalja, vozio je auto na seoskom putu na Havajima, planinario je po Grčkoj, ronio na Fidžiju, svakog dana dvije godine je nosio odijelo u fantastičnoj britanskoj pripremnoj školi, spašen je od ajkule na džet skiju, poljubio je nekoliko djevojaka, postao dovoljno dobar u šahu da me pobjedi dvaput zaredom, pisao je kratke priče i opsesivno crtao stripove.
A onda je umro u sopstvenom krevetu u toku noći. Veče prije je sve bilo normalno. Vajli je bio zdrav i srećan. Prijatelji sa djecom su nam bili na večeri. Svi smo skakali na ogromnoj trambolini koja je bila prva stvar koju smo kupili za kuću kupljenu samo nekoliko sedmica ranije.
Te noći je Vajli bio malo grub i šefovski nastrojen prema ostaloj djeci (pored njegove majke, on je bio jedna od osoba sa najjačim mišljenjima koju sam ikada upoznao) i počeo im je govoriti da pogrešno igraju igru. Povukao sam ga na stranu. Bio sam strog prema njemu. Sad kad se sjetim, i prestrog. Rasplakao sam ga. To nam je bila jedna od posljednjih interakcija i nevjerovatno mi je krivo zbog toga. I dalje vidim kako mu se suze kotrljaju niz lice i protestno: „Ali ne slušaš me. Niko me ne sluša!“
Nekoliko sati kasnije, stvari su se smirile. Naručili smo dostavu i Vajli je jeo svoje omiljeno jelo: rižu sa žutim dalom. Onda smo smjestili djecu u krevet. Imao sam vrlo slatku interakciju sa Vajlijem i izvinio sam mu se što sam ga rasplakao. Lijepo smo se pomazili i onda sam i ja otišao u krevet.
Foto: Annie Spratt / Unsplash
Nekih 15 minuta kasnije, ležao sam u krevetu i kroz zatamnjenu sobu sam vidio njegovo polugolo tijelo – uvijek nevjerovatno visoko i vitko za njegove godine – kako se penje uz stepenice do naše sobe.
„Tata, ne mogu da spavam.“
Komšija je imao žurku i glasna muzika koja se čula i kod nas ga je držala budnim. Otišao sam s njim nazad do njegove sobe i pozatvarao sve prozore. Rekao je da mu je tako bolje. Još jednom smo se brzinski pomazili i razmijenili nekoliko nježnih riječi. Onda sam i ja otišao u krevet.
Idućeg jutra sam se probudio oko 20 do 6 jer me je čekao dan prepun sastanaka. Odradio sam trening na kućnom biciklu, iz kancelarije kod kuće razgovarao sa analitičarem, na putu do posla razgovarao sa kolegom, a ostale sastanke sam imao u kancelariji na poslu. Ništa od toga se sada ne čini važno. Tog jutra sam otišao bez pozdrava i bez provjeravanja dječaka.
Kasnije tog jutra, Džesika je mislila da Vajli samo spava. Obožavao je da spava, volio je svoj krevet, a čitave te sedmice je kasno lijegao a dane provodio u zabavnim aktivnostima i posjećivanju prijatelja. Poslije nekog vremena mislila je da je bilo previše i otišla je do njega.
Bio je hladan. Patolog je kasnije procijenio da je bio mrtav bar 8-10 sati od vremena kada ga je našla, što bi značilo da je preminuo rano u toku noći.
Prošle godine, Vajliju je dijagnostifikovan tipično blagi oblik epilepsije pod nazivom benigna Rolandova epilepsija koja se najčešća javlja kod dječaka starosti 8-13 godina. Naziva se benignom jer se do tinejdžerskih godina tipično riješi sama od sebe. Vajli je imao vrlo blag oblik: samo jednom smo vidjeli potvrđeni napad. To se desilo nekih 9 mjeseci ranije kada smo iz Britanije posjetili Portland.
Svi mnogobrojni pedijatri i neurolozi koje smo konsultovali u vezi sa njegovim stanjem su rekli da nemamo zašto da brinemo. Imao je „najbolji“ tip epilepsije i trebamo samo pustiti da stvari idu svojim tokom. Niko nije ni spomenuo ono što ga je na kraju ubilo. SUDEP je skraćenica za iznenadnu neobjašnjivu smrt izazvanu epilepsijom. Toliko je rijetko da postoji filozofska rasprava u neurološkoj zajednici o tome da li uopšte treba proaktivno govoriti roditeljima o tome.
SUDEP je generalno nepredvidiv, nesprječiv i nepovratan jednom kada počne. Može biti u vezi sa napadom, ali često se mozak prosto isključi. Statistički, veoma je nevjerovatno da će zadesiti i našeg sina: pogođeno je tek 1 od 4500 djece koja boluju od epilepsije. Ponekad budete dio statistike.
Mnogi su pitali šta mogu uraditi da pomognu. Grlite svoju djecu. Nemojte suviše raditi do kasno. Velike su šanse da ćete požaliti većinu stvari na koje trošite vrijeme jednom kada ga više ne budete imali. Pretpostavljam da imate zakazan sastanak 1:1 sa mnogim ljudima sa kojima radite. Imate li ih redovno zakazane sa svojom djecom? Ako postoji ikakva lekcija koja se može izvući iz ovoga, to je da podsjeti druge (pa i mene) da ne propuštam stvari koje su bitne.
Još uvijek se nisam vratio na posao. Stoga, ako ste mi poslali mejl ili poruku, vjerovatno vam nisam odgovorio. Možda ću proglasiti bankrot mejla jednom kad se vratim.
Glavno pitanje je kako se vratiti na posao na način na koji me neće ponovo natjerati da žalim za istim stvarima kao sada. Da budem iskren, razmišljao sam i tome da se ne vratim. Ali vjerujem u riječi Kahila Gibrana koji je rekao: „Posao je vidljiva ljubav“. Za mene, te riječi su dokaz toga koliko dobijamo, rastemo i nudimo kroz posao koji radimo. Ali taj posao mora imati ravnotežu koja je kod mene rijetka. To je ravnoteža koja nam omogućava da nudimo svoje darove svijetu, ali ne po cijenu sebe i porodice.
Foto: Marten Bjork / Unsplash
Dok sam sjedio i pisao ovaj post, moj živi sin, Oliver, je ušao da me pita može li da gleda TV. Umjesto da mu kažem uobičajeno „ne“, prestao sam pisati i pitao ga mogu li se igrati sa njim. Bio je srećno iznenađen mojim odgovorom i povezali smo se na način na koji bih ranije propustio. Male stvari su važne. Jedna pozitivna stvar ove čitave tragedije je unapređenje odnosa kog imam s njim.
Porodica nam je prešla od toga da ima dva bloka od dva (roditelji i blizanci) do toga da je sada trougao od troje. To je veliko prilagođavanje za porodicu koja je uvijek imala četiri člana. Oliver je brilijantno odgovorio kada smo raspravljali o novom obliku naše porodice: „Ali tata, trougao je najjači oblik.“ Nekom tužnom i predivnom ironijom, Oliver je upoznao tri seta osmogodišnjih blizanaca u našem novom komšiluku otkad je Vajli preminuo.
Naučio sam da prestanem da čekam da radim stvari koje mi djeca traže. Kad smo prodali posao dao sam dječacima po novčanicu od 100 dolara. Odlučili su da ujedine novac da kupe šator za kampovanje. Ali nismo to uspjeli izvesti prije nego što je Vajli umro. Još nešto za čim žalim. Tako sam nakon prvog kruga porodičnih posjeta nakon njegove smrti odveo Džesiku i Olivera u prodavnicu po opremu i ubrzo smo otišli iz grada da kampujemo u blizini planine Sv Helena.
Nekako se desilo da smo došli u divljinu bez dovoljno para da pokrijemo naknadu za kamp mjesto i blago nas je uhvatila panika. Džesika je onda shvatila da je Vajlijevih 100 dolara još uvijek u njegovom džepu na sjedištu. Ipak je uspio potrošiti novac na kampovanje. Kolektivno, porodica mu je naglas rekla jedno veliko „Hvala, maleni“. Bio je to samo jedan od mnogih gorko-slatkih trenutaka koje ćemo imati do kraja svojih života. Svaki sretni trenutak sa sobom nosi i tugu što ga on neće moći iskusiti.
Foto; camilo jimenez / unsplash
Jedna od stvari u kojima je Vajli naročito uživao je bilo slušanje muzike i plesanje. Bože, kako je to dijete moglo plesati. Obožavao je Oregon Country Fair i prethodne godine prije nego što smo otišli u London slušali smo bend tamo kako svira verziju pjesme „Enjoy yourself (It’s later than you think)“ [Uživaj (Kasnije je nego što misliš)]. Tekst je ostavio jak utisak na mene i tada prije tri godine, kao i vrlo bolno i danas:
„Radiš i radiš godinama i godinama, uvijek u pokretu
Nikada ne odmoriš ni minut, previše si zauzet zarađujući
Jednog dana, kažeš, zabavljaćeš se, kad budeš milioner
Zamisli kako ćeš se zabavljati u staroj stolici za ljuljanje
Uživaj, kasnije je nego što misliš
Uživaj, dok si još rumen
Godine prolete dok trepneš
Uživaj, uživaj, kasnije je nego što misliš“
Kao što je moja supruga napisala u svom predivnom postu (ona je uvijek elokventnija od mene) All that Remains [Sve što preostaje]:
“Molimo vas pitajte nas o životu i smrti našeg sina. Malo po malo se liječimo pričajući o tome.“
Iz ovog pepela izrasle su mnoge nove i obnovljene veze. Hvala vam što ste jedna od mojih. Nadam se da će vas ova tragedija navesti da razmislite o tome kako trošite svoje vrijeme.
Izvor: LOLA
