Američki student Otto Warmbier, koji je bio u zatvoru u Sjevernoj Koreji 17 mjeseci prije nego se vratio u SAD u komi prije manje od sedam dana, umro je u bolnici u Cincinnatiju, rekla je njegova porodica u ponedjeljak.
– Nažalost, strašno zlostavljanje koje je naš sin doživio od Sjevernokorejaca osiguralo je da nije bio moguć nikakav drugi rezultat od ovog tužnog kojega smo danas iskusili – rekla je porodica u saopćenju nakon Warmbierove smrti u 2.20 sati po lokalnom vremenu (20.20 po srednjoeuropskom vremenu) u Medicinskom centru univerziteta u Cincinnatiju.
Mnogi insajderski podaci o sjevernokorejskim logorima govore da se broj zatočenih posljednjih nekoliko godina bitno smanjio; još prije 10-ak godina oko 200.000 ljudi praktično u statusu robova, danas između 80.000 i 120.000.
Unatoč tome, teror koji se tamo provodi nad zatočenicima još uvijek nije usporediv s ničim boljim od nacističkih koncentracijskih logora. U posljednjih 20-ak godina iz Sjeverne Koreje uspjelo je pobjeći oko 20.000 ljudi, a njihove ispovijesti u pravilu se poklapaju jedne s drugima, što može značiti samo to da ti ljudi govore istinu, piše Express.hr.
A istina znači, primjerice, da je stvaran užas koji je pred UN-ovim istražiteljima ispričala Kim Hye-sook da je 28 godina provela u logoru, a da uopće nije ni znala što je njen zločin. Imala je samo 13 godina kad su vlasti strpale u logor Puckhang cijelu njenu porodicu.
Radni dani u rudniku ugljena od između 16 i 20 radnih sati, dnevno jedna porcija kaše od kukuruza kao jelo, najgora premlaćivanja ukoliko ne bi mogli raditi i život u grupama od po troje s obavezom da svaki od njih sastavlja izvještaje o ostalo dvoje kako su se ponašali i što su sve radili.
Poslušnost nije dovoljna. Traži se apsolutna pokornost. Hye-sook je preživjela, rekla je, samo zahvaljujući tome što ju je dopalo u nekom trenutku uzgajati domaće životinje za čuvare. Konačno, tek nakon što su je pustili na slobodu nakon 28 godina robije, tad 42-godišnjoj ženi objasnili su da su cijelu porodicu zatočili nakon što su saznali da je njen djed, kojega ona nikad nije upoznala, tokom Korejskog rata pobjegao na jug.
Kolektivne kazne, u pravilu porodične kolektivne kazne, bjegunci iz Sjeverne Koreje opisivali su desetljećima. Kao i to da logoraši čak nisu ni morali znati zašto su zatočeni, koliko će tamo ostati, čak ni zašto ih gaze, prebijaju do smrti i izgladnjuju iako su još djeca. Hye-sook je opisala i tretman koji su imali zatočeni sljedbenici Kim Il-sunga nakon što je vlast preuzeo njegov sin Kim Jong-il.
Neke od njih koji su se drznuli pitati zašto su ih zatočili, čuvari logora istog su trenutka odveli na streljanje. Nakon što su je vlasti pustile iz logora, Hye-sook iskoristila je prvu priliku za bijeg u Kinu, da bi je tamošnje vlasti nakon šest godina uhvatile i vratile nazad.
Posljednjih godina kolektivne kazne za porodice izrazito su se prorijedile. Ipak, uvjeti u logoru na koje je Hye-sook naišla bili su još i gori od onih koje je upamtila. Moguće da je bila i riječ o tome da su je ovaj put strpali pod stroži režim. Ona, u svakom slučaju, sad je znala što joj je činiti; prvom prilikom je podmitila nadležne da je puste iz logora, a potom je pobjegla preko Kine za Južnu Koreju.
Za svog 44-godišnjeg brata kojega nije vidjela od djetinjstva može se samo nadati da je još živ. Ispovijesti preživjelih koji se uopće niti ne poznaju, navode da je glad u logorima tolika da logoraši u izmetu krava traže neprobavljene sjemenke žitarica koje onda jedu.
Svako meso bilo kojeg izvora predstavlja gozbu; bilo da je riječ o ptici, mišu ili bilo čemu sličnom, čak i dijelovi preminulog kolege iz logora. U krajnjoj nuždi poslužit će bilo koja probavljiva biljka poput trave.
Priče iz Zatvorskog logora 22 redom spominju rutinska silovanja, a eventualna posljedična trudnoća novi je prekršaj žrtve koji se strogo kažnjava. UN-ovi izvještaji navode ispovijest muškarca koji je bio zatočen u ćeliji visokoj 50 centimetara uz obrazloženje da životinje poput njega moraju naučiti da puze pred ljudima. Jedna je, pak, Korejka ispričala kako su njenog brata uhvatili pri pokušaju bijega iz zemlje, da bi ga za kaznu i kao lekciju ostalima, vrativši ga u grad gdje je živio, vezali konopcem za ruke i za kamion i onda ga tako vukli 45 kilometara po asfaltu.
On, naravno da nije preživio, ali vlasti barem nisu progonile nju, što ide u prilog glasovima da se porodične kazne barem više ne primjenjuju onako ekstenzivno, praktično nacistički, kao prije samo koju godinu.
Yeonmi Park (23) koja danas živi na jugu, imala je dovoljno sreće da nikad ne završi u logoru. Opisala je ipak kako je prvoj javnoj egzekuciji prisustvovala kad je imala samo devet godina.
Među osmero osuđenih koji su čekali na streljanje na gradskom stadionu vidjela je i majku svog školskog kolege. U sjećanje joj se urezao zvučni udar plotuna i crveni oblak koji je prsnuo kad su meci pogodili tijela. Opisala je godine jezive gladi u zemlji koja je izbila 1994. i koja je odnijela oko tri miliona života. Sjeća se, kaže, kako joj je još kao djevojčici bilo jasno da nešto gadno nije u redu kad je stala primjećivati ljude koji su se učestalo rušili po ulicama, kao i leševe koje je nosila rijeka kroz njen rodni grad Hyesan na samom sjeveru zemlje, vjerojatno uhvaćene bjegunce.
Glad je kosila ponajviše one koji su bili previše siromašni za pronaći hranu, previše ponosni da bi krali, previše mladi ili slabi. Njenu je porodicu spasilo to što je njen otac, koji je bio državni službenik nekakvog srednjeg ranga, švercao zlato i srebro koje je dobivao od dobavljača iz glavnog grada.
I tako sve do 2002. kad su ga uhvatili. Dobio je 17 godina robije. Majka ga je nakon izricanja presude vidjela samo jednom, teško isprebijanog i s polomljenim prstima. Na kraju si je podmićivanjem uspio srediti da ga puste, ali je već nakon samo jedne godine bio sjena čovjeka odranije.
Usto su mu dijagnosticirali rak debelog crijeva. Porodici nije preostalo nego da 2007. pobjegne iz zemlje, a to je opet značilo martirij od bježanja preko planina sve do Kine u kojoj mnogi Korejci također gube život kao ilegalci ili ih izrabljuju kao seksualne ili radne robove.
Majku školskog kolege čije je streljanje Yeonmi Park gledala kao djevojčica pogubili su zato što je gledala južnokorejske filmove na DVD-ima.
Danas se stanje promijenilo utoliko što su neki hitovi, neki filmovi, neke serije iz Južne Koreje, ne baš dopušteni, ali se toleriraju. Izvještaji o brutalnostima po logorima, međutim, i dalje opisuju onaj isti sustav kao i prije nekoliko desetljeća.
