Mehmedalija Mak Dizdar rođen je na današnji dan 1917. godine u hercegovačkom gradiću Stocu. Kao dječak odlazi na školovanje u Sarajevo.
Prije svoga punoljetstva pripada naprednom socijalnom pokretu i ulazi u profesionalno novinarstvo. Sa 19 godina objavljuje svoju prvu poetsku zbirku, “Vidovopoljska noć”, u štampariji prepolovljenu od državne cenzure.
Kako piše Historija.ba, odmah početkom Drugog svjetskog rata njemačko-ustaška okupatorska vlast uskraćuje mu mogućnost javnog djelovanja, a on se priključuje ilegalnom oslobodilačkom pokretu. Pred sami kraj rata, neuspješna policijska potjera za Makom i njegovim starijim bratom Hamidom, takođe pripadnikom pokreta otpora, završava zvjerskim premlaćivanjem trećeg brata i odvođenjem u logor Jasenovac, smrt majke i najmlađe sestre. Mak se nikada nije oporavio od ovog zločina, noseći stradanje svoje porodice kao vlastiti grijeh, kao bolest i tešku ranu do kraja svoga života.
Nakon rata, u socijalističkoj Jugoslaviji, najprije se, veoma uspješno, vratio novinarstvu. Potom, po odluci vlasti, osniva “Seljačku knjigu”, izdavačku kuću za prosvjećivanje širokih narodnih masa. Ta mala Makova kuća ubrzo prerasta u “Narodnu prosvjetu”, jednog od najvećih i najznačajnijih izdavača na Balkanu.
Nesklon socijalističkoj dogmatici i socrealističkoj estetici, pisanju panegirika novim vladarima, kao pjesnik ponovo progovara tek 1954. godine. Iako glavni urednik moćnog izdavača, u vlastitom izdanju štampa malu plaketu, poemu “Plivačica” koja je, uz još nekoliko paralelnih pjesničkih pojava u zemlji, hametice ove prostore uvela u umjetnost Evrope i Svijeta. Kako se i “Narodna prosvjeta” “otela”, učinila opasne i neoprostive pomake u odnosu na kontroliranu i doziranu izdavačku praksu, vlast je ukida. Mak posljednje dvije decenije života nikada nije dobio stalno i adekvatno zaposlenje. Sa porodicom živi uglavnom na granici siromaštva. No, njegovo je stvaralaštvo sve bogatije i plodonosnije. Objavljuje niz novih poetskih zbirki i naučnih radova iz oblasti početaka bosanske pismenosti i književnosti.
Zbirka “Kameni spavač”, objavljena 1966. godine, vrhunac je Makova stvaralaštva i jedan od najznačajnijih događaja u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj umjetničkoj i duhovnoj historiji. No, da se radi i o djelu sa dubokim političkim korijenima, porukama i mogućim posljedicama, prvi su prepoznali baš neprijetelji onoga što je Mak otkrivao, argumentirao i zagovarao. “Kameni spavač” namah je od njih, ispravno, protumačen kao silan podstrek i temelj u elaboriranju i dokazivanju bosanskohercegovačkog historijskog i duhovnog identiteta, autohtone bosanske historije, državnosti, prava na prošlost i budućnost. Pojava epohalnog Makova djela, “Starih bosanskih tekstova”, antologije srednjovjekovne bosanske pismenosti, sa još bjelodanijim i istaknutijim probosanskim kontekstom dolilo je ulje na lomaču koja je odvajkada žarila i još gori za paljevinu zemlje Bosne.
Ostavši bez ikakve zaštite i pomoći u odbrani svoga djela i života, Mak Dizdar postaje žrtvom specijalnog rata što ga protiv njega vodi politička i intelektualna velikosrpska mafija u Beogradu i Sarajevu, sve do njegovog doslovnog, precizno programiranog i znalački izdizajniranog fizičkog nestanka.
Mak je, u godini svoje smrti, objavio poetsku zbirku “Modra rijeka”, sa istoimenom pjesmom koja ga je istinski proslavila, a evropska je kritika imenovala “evropskom pjesmom”.
Pjesnički opus Maka Dizdara je širok, a u nastavku pročitajte Uspavanku, jedno od njegovih mnogobrojnih poetskih djela.
Kako si nježan i krhak
I kako si lijep i čist
Kao svako dijete kad se rodi
Kosa ti je zasvilila i orosila
Kao lišće mlade stabljike u aprilu
Usne su tvoje pupoljak ruze jos nerazvijen
Ruke kao plavi nagovještaj zore
Noge o jadnice kao da i nemaš
To su dva ljiljana samo za tetošenje
Pa kako ćeš u svijet poći tako sitan
Kako nezaštićen
Nikad se zbog toga nećemo rastati mili
Nikad se nećemo rastati
Nikada tijelu mog tijela
Dušo moje duše
Nikada
Znam
Ti ćeš me nositi u srcu
Jer sam ti srce i sve oko srca dala
Ti ćeš me nositi dokle god budeš
Pozdravljao rađanje dana
I javljanje zvijezda
Dokle god budeš pozdravljao pupanje krošanja
I žalio padanje lišća
Ti ćes živjeti i kad ti se oči sklope
Živjet ćeš u svojoj djeci
U tvojoj djeci i djeci njihove djece
Živjet ćeš
Živjeti
Znaće se da smo bili trenuci trajanja
Zrnce u pijesku na sprudu
Varnica u ognju
Vlat u travi
Vječnosti
Kako si
Nježan i krhak
A treba da živiš
Treba da živiš medj ljudima a riječi nemaš
Treba da živiš medj vucima a zuba nemaš
A kako ćeš tek razlikovati čovjeka i vuka
Vuka i čovjeka
Ruke su tvoje plavi doživi zore
A njima valja da se hvataš u koštac
Da dijeliš bojeve na razmirjima
Sa zmijskim čudima u kojima živi azdahaka
Zato nek rastu brzo
Nek rastu i jačaju brže
Noge su tvoje dva nježna ljiljana za tetošenje
Al’ ja cu te pitati rosom sa mog najljepšeg cvijeta
Ja cu ti pričati najljepsu priču
Ovog i onoga svijeta
Da budeš spreman za snove
Za pletisanke i nesanice
U srcu tijesnih krugova
U trnju dugih
Drumova
Usta su tvoja mladi pupoljci
Hraniću te vodicom iz kljuna laste
Da ozubatiš za kletvu na zlotvora
Da progućeš za dobrodušna namjernika
U životu treba mudro da šutiš
Al’ riječ ako rekneš
Neka bude teška kao svaka istina
Neka bude rečena za čovjeka
Došao si ovdje
Gdje je najnezahvalnije bilo doći
Ovdje gdje je najludje bilo stići
Ovdje gdje je ipak najjunačkije bilo naići
Jer ovdje se ne živi samo da bi se živjelo
Ovdje se ne živi samo da bi se umrlo
Ovdje se umire da bi se živjelo
Sada je kraj pjesme
Sada je moje slovo cijelo
Paji
Baji
Nikada se nećemo rastati mili
Nikada tijelu moga tijela
Nikada dušo moje duše
Nikada
Jer treba
Da život produžiš
Život na zemlji valja da produžiš