Te 1973. godine dogodila se nesvakidašnja stvar.
Na svečanoj ceremoniji Liv Ulman i Rodžer Mur objavljuju da je Marlon Brando dobitnik Oskara za najbolju mušku ulogu za tumačenje lika Vita Korleonea u filmu Kum. Ali, uz gromoglasni aplauz, on se ne pojavljuje na pozornici.
Umjesto njega izlazi Indijanka odjevena u tradicionalnu Apači nošnju i odbija čestitke domaćina ceremonije. Kaže da Brando nagradu odbija zbog katastrofalno lošeg tretmana Indijanaca u holivudskim filmovima. Vrijeme joj ne dozvoljava da pročita čitavo pismo kojim se glumac obraća javnosti, ali kaže da to može uraditi na konferenciji za novinare nešto kasnije.
Brando je u tom trenutku već bio vlasnik jednog Oskara i to za ulogu u filmu On the Waterfront (Na dokovima Njujorka). Njegov buntovnički životni stil nikada nije oduševljavao mejnstrim liniju Holivuda, ali možda ovaj čin i ne bi tako jako pogodio američku javnost da se nije dogodio na glavnoj ceremoniji. Ljudi na dodjelu Oskara dolaze sa širokim osmjesima na licima, savršeno odjeveni i našminkani, blistajući u svom glamuru. Ako bi neko trebalo da stekne utisak o životu na zemlji samo na osnovu te večeri, pomislio bi da je na njoj, a naročito u Americi, sve u najboljem redu, da su ovdje ljudi sretni i lijepi i da nikakve brige ne muče nikoga. Čin Marlona Branda izbacio je holivudski krem iz stanja komfora i natjerao svjetske zvijezde da izađu iz svojih dobro uvježbanih uloga.
Nije ovo bio prvi slučaj da se Brando prikazao u svjetlu angažovanog umjetnika. Njegova priča sa socijalno angažovanim pokretima datira od ranije, kada je nakon Drugog svjetskog rata bio pristalica cionističkog pokreta, zalažući se za stvaranje jevrejske države. Godine 1963-e učestvovao je u Maršu na Vašington i podržavao rad i ideje dr. Martina Lutera Kinga. Bio je i jedan od finansijera Crnih pantera i prijatelj sa njihovim osnivačima. U kasnijem periodu promijenio je mladalačke poglede i postao anticionista podržavajući palestinske lidere.
Na početku nepročitanog teksta, koji je kasnije objavljen javnosti, Brando kaže da pretpostavlja da se sada svi u publici pitaju šta ta Indijanka radi tu, zašto uništava njihovu zabavu, troši njihovo vrijeme i kakve veze cijela priča o pitanju Indijanaca ima sa Holivudom. Ali, ističe Brando, upravo je Holivud zaslužan više od ikoga za sliku o Indijancima koju dijeli prosječan građanin svijeta. Filmska industrija je ta koja je decenijama pravila sprdnju sa njima, predstavljala ih kao divlje i zle i treba se zapitati kakvu sliku o sebi stiču djeca Indijanaca gledajući filmove u kojima je njihova rasa tako degradirana.
„Dvije stotine godina smo govorili američkim Indijancima koji se bore za svoju zemlju, svoje živote, svoje porodice i svoje pravo da budu slobodni: položite svoje oružje, prijatelji, i nastavit ćemo da živimo zajedno. Kada su položili svoje oružje – ubili smo ih. Lagali smo ih. Prevarili ih na njihovoj zemlji. Natjerali ih da potpišu ugovore koje mi sami nismo poštovali. Pretvorili smo ih u prosjake na kontinentu koji im je davao život otkad život postoji. Prema bilo kojoj interpretaciji historije, koliko god izvrnutoj, mi nismo bili u pravu.“
Marlon Brando nije prvi glumac koji je odbio Oskara. Dvije godine prije njega to je uradio Džordž C. Skot sa naizgled mnogo jednostavnijim obrazloženjem. On je rekao da ne želi da se takmiči sa drugim glumcima i da te večeri mora da gleda hokej utakmicu. Skot, koji je u dva navrata prije toga odbio nominacije za najbolje sporedne uloge, smatrao je da ideja Oskara prisiljava glumce da se identifikuju sa statusom zvijezde i da čitava ceremonija u velikoj mjeri podsjeća na „prodavnicu mesa“.
Izvor: Jednostavno sasvim
