Političko-politikantska histerija u povodu presude haškim osuđenicima, šestorke iz ratne Herceg Bosne, pomalo jenjava. Kao šlag na tortu bilo je specijalno obraćanje svekolikoj hrvatskoj javnosti predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, koja je izrazila „poštovanje žrtvama zločina počinjenim na svim stranama“. Rekla je da se hrvatski narod branio od velikosrpske agresije. Sve Hrvatice i Hrvate u BiH pozvala je da ostanu mirni i dostojanstveni, da se ne boje,(??!) – jer su uz njih. „Više nego ikada potrebno je zajedništvo!“
Slične slike i poruke gledali smo prije par dana i nakon izricanja presude, sada i zvanično ratnom zločincu Ratku Mladiću, izvršiocu porazne politike Srbije 90-tih godina prema svim drugima koji nisu htjeli s njima, pa čak ni u krnju Jugoslaviju. U skoro svim mjestima u RS-u preko noći su osvanuli transparenti kojim se veličaju general i njegova (ne)djela. Političari su se utrkivali u svojim izjavama o „nepravednoj presudi“ i tako po ko zna koji put „razvlačili pamet“ sluđenom narodu, isto onako kako je Mladić granatirajući danonoćno Sarajevo to radio sa njegovim građanima.
Više uopšte nije bitno što je zajedničko, a što različito u ovim presudama. Bitno je da su donesene i da je kažnjen zločin. Barem prividno, stavljena je tačka na jedan period bezumlja, ubijanja, ludila, primitivizma, vandalizma, kriminala. Kazne su odmjerene za individualnu odgovornost.
I u čemu je onda problem?
Naši političari kao da ne znaju šta te kvalifikacije znače? Ili se, po običaju prave blesavi, jer ovim novim populizmom nastoje zadržati svoje stečene pozicije, kako u vlasti tako i na privatnim imovinskim kartonima. Bitno je ostati u sedlu. Ma jebeš Hag i presude, mi imamo svoju istinu. Koju istinu?
Istinu kojom „slave“ ratne zločince!!
Šta, ljudi dragi, ima lijepog u veličanju zla i zločinaca? Samo oni znaju odgovor. Dvodecenijska matrica ispiranja mozgova sopstvenom narodu svodi se na to da su se u minulom ratu samo branili i da su naše žrtve najvažnije, a one druge nisu bitne. Iza nas je i dvodecenijsko spinovanje građana da samo mogu opstati u svom nacionalnom toru, što je imalo za posljedicu i ovu posthašku histeriju.
Strašno da se mi u 21.vijeku vraćamo decenije unazad i robujemo pogrešnim, nacionalističkim politikama koje nas vuku u sunovrat. Zar ovaj bosanskohercegovački narod nije svjestan da mu država nazaduje, da još nije ni cijela, ni jedinstvena, da je vajni lideri žele komad po komad pripojiti drugim državama, iliti je raščerečiti i razvaliti isto kao što su to radili od 92-95.godine, da namjerno ne otvaraju radna mjesta, da cvjetaju kriminal i korupcija, zar ne vide da je narod gladan, depresivan…. I na sve to oni, dirigovano, brane ratne zločince!!
Gdje se izgubio moral u ovoj državi, gdje je nestao stid i kod političara i običnih ljudi koji ih slijede i dalje podržavajući njihove retrogradne politike.
Vrijeme je da se odmaknemo od toga.
Zar nije vrijeme za izgradnju pomirenja i jednog modernog društva u kojem će etičke i moralne norme biti uvažene kategorije. A gdje ima morala ima i stida. Stida zbog toga što živimo u ovakvoj državi, stida što nas vode ovakvi političari, (koje pomno prate i oni iz susjedstva), stida zbog građana (i naroda, kako vam volja) koji ih slijede. Kad ima stida ima i nade da se mijenjamo.
Probudite se na vrijeme, jer to je jedino što nikada ne možete nadoknaditi.
Piše: Biljana Skoković-Tomić
