Tuzlak Mensur Avdić 2009. godine ručno je izradio svoju prvu violinu, a ljubav prema ovom zanatu kojim se tek rijetki bave u Bosni i Hercegovini naslijedio je od svog oca Sifeta.
Ovaj 30-godišnjak kaže da izrada violine predstavlja posebnu vrstu umjetnosti koja zahtjeva dosta preciznosti i strpljivosti.
Dok ugodno vrijeme provodimo u njegovom ateljeu koji se nalazi u Tuzli, Avdić nam kaže da su mu izrada i restauracija violina postali hobi prije svega zbog velike ljubavi prema drvetu.
“U početku prvi dodir sam imao sa izradom malih instrumenata kao što su sazovi, šargije i slično. Poslije se ljubav prema tom hobiju pretvorila u nešto ozbiljnije s obzirom da se moj otac bavi izradom i restauracijom svih gudačkih i žičanih instrumenata. Ovo je hobi koji mnogo volim i koji me opušta, ali od kojeg ne živim jer mi nije primarna djelatnost”, priča Avdić.
Greške nisu dopuštene
Ljubav je polako godinama tinjala, a Avdić se u proizvodnju violine prvi put upustio 2009. godine.
Tada se, ističe, prepustio užitku koji je na kraju rezultirao nastankom gudačkog instrumenta u izvornoj veličini.
“Prvu violinu sam počeo izrađivati uz očevu pomoć i to je trajalo tri mjeseca. Nije bilo nimalo lako jer je izrada violine jedna posebna vrsta umjetnosti koja zahtjeva dosta preciznosti, strpljivosti i pažljivosti”, pojašnjava Avdić koji kroz šalu dodaje da je stara izreka da iver ne pada daleko od klade u njegovom slučaju imala pravi smisao.
Postoje mnogi segmenti tokom izrade u kojima graditelj ovog instrumenta u potpunosti mora biti profesionalan.
Greške nisu dopustive, jer i najmanje odstupanje itekako utječe na kvalitet zvuka koji daje instrument.
“Morate biti 100 posto profesionalni, počevši od sječe drveta, preko odabira drvnih elemenata, sušenja, geometrije violine, izrade metode lijepljenja i lakiranja, a sve to da bi instrument u konačnici bio savršen. Također, moram naglasiti da violine uvijek pravim u večernjim satima, pod svjetlom. Od svih metoda koje postoje ova ima posebnu ulogu, a njene detalje bih sačuvao za sebe kao profesionalnu tajnu”, navodi Avdić.
Nastavlja da presudnu ulogu u kvalitetu instrumenta igra i smirenost, odnosno da se posao ne može obavljati uz nervozu i žurbu.
Priča nam i da su se violine nekada izrađivale mnogo teže i sporije jer graditelji nisu imali na raspolaganju dobre alate kao što je to danas.
Sada je to mnogo jednostavnije, a za proizvodnju jedne violine potrebno je od 350 do 400 sati aktivnog rada.
Objašnjavajući nam sam proces rada, Avdić nam kaže da se za izradu ovog instrumenta prema tradiciji starih graditelja koriste četiri vrste drveta, odnosno javor, smrča, ebanovina ili palisander.
Violina teška do 400 grama
Violina koju proizvodi teška je do 400 grama. Za stranice, donju dasku, obruč i dršku koristi drvo javora, a ukoliko kupac zatraži, hvataljka, čivija i podbradnik mogu se praviti od ebanovine.
Stranice su napravljene od šest dijelova koji se zagrijavaju specijalnom peglom i oblikuju u kalupu.
“Graditelji u BiH imaju sreću da je najbolji kvalitet javora, koji je i najbitnije drvo jer zauzima najveću površinu violine, upravo zastupljen na našem tlu. Ebanovinu i polisander nabavljam iz Afrike, dok su žice neophodne za instrument iz industrijske proizvodnje. Kada je riječ o lakiranju instrumenta, za to koristim tradicionalni ‘duh lak’, odnosno metodu lakiranja smolom koja je razgrađena s alkoholom. Ručno se nanosi, a sama procedura je tajna i traje sedam dana”, pojašnjava on.
Inače za profesionalnog graditelja gudačkih instrumenata neophodno je završiti specijalizirane petogodišnje škole koje postoje u Italiji, Njemačkoj i Sjedinjenim Američkim Državama.
Naš sagovornik je imao tu sreću da u sebi ima urođen dar za ovaj posao, koji je, ističe naslijedio od svog oca Sifeta, koji je u ovom nesvakidašnjem zanatu samouk, a vrijednost njegovog rada prepoznali su muzičari širom svijeta.
Mensur je do danas izradio pet violina, a šesta je trenutno u procesu nastanka.
“Na četvrtoj violini koju sam napravio danas svira djevojka koja završava muzičku školu u Beču. Posebno mi je drago jer sam čuo da ju je ocijenila profesorica, inače članica bečke filharmonije koja je kazala da violina kvalitetom zadovoljava kriterije”, ponosno navodi on.
Trenutno završava i jednu violinu koju će sredinom maja dati na poklon Osnovnoj muzičkoj školi u Tuzli, sa željom da neko od njenih učenika upravo s ovim instrumentom pobjedi na nekom od takmičenja.
Na kraju kažimo još i to da se cijene ručno izrađenih violina u našoj zemlji kreću i do četiri hiljade konvertibilnih maraka.
Izvor: klix
Foto: D.Zabuš/ klix
