Na njegovu inicijativu ukinut je “bijeli hljeb” u Parlamentu. Iz pozicije profesora, prorektora, kasnije i političara, uvijek se borio za obrazovanje i sport. Organizator je jedne od najpozitivnijih manifestacija na Univerzitetu u Tuzli pod nazivom “Ljetni Univerzitet-LJUT 2015”. Jedan je od rijetkih koji se povukao sa pozicije profesora, kako bi se kvalitetnije posvetio politici.
Mirsad Đonlagić rođen je 1947. godine. Završio je Tehnološki fakultet u Tuzli, a doktorirao je na Tehnološkom fakultetu u Tuzli, Univerzitetu u Beogradu, Sveučilištu u Zagrebu, Univerzitetu u Sauthemptonu, u Engleskoj, gdje je stekao zvanje doktora tehničkih nauka. Prorektor je na Tuzlanskom univerzitetu i član FIBA boarda. Objavio je više od 90 naučnih i stručnih radova u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Profesor Đonlagić je prvi politički angažman imao u Federalnom Parlamentu 2010. godine, zbog čega je u period obnašanja funkcije zastupnika, napustio profesorsku ulogu na UNTZ.
S obzirom da je zahvaljujući vašoj inicijativi ukinut bijeli hljeb, da li mislite da će Sud potvrdno odgovoriti na apelaciju zastupnika koji žele da se bijeli hljeb ponovo vrati?
„Prije svega želim da kažem kako ne bih svojom izjavom da vršim pritisak na Sud koji mora biti neovisan i niti na koji način ne može biti pod pritiscima, bez obzira od koga oni dolazili. Mi smo kao klub SBB-a u Državnom Parlamentu, čiji sam ja predsjednik, podnijeli zahtjev za ukidanje ove privilegije koja je neprimjerena životnim okolnostima i koja zastupnike neopravdano dovodi u privilegiran položaj u odnosu na životne okolnosti u BiH. Dakle da ponovim ja sam protiv ove privilegije kao i drugih privilegija koje nisu sukladne životu u našoj zemlji, ali mislim da bi se osim ove odredbe zakona moralo staviti pod lupu još i druge odredbe koje regulišu prava i obaveze zastupnike u toku i nakon prestanka mandata. „
Kada je politika u pitanju, imali ste podršku građana i savjesno ste radili svoj posao. Zbog čega ste onda istupili iz politike?
„Mislim da smo mi u BiH davno napravili vrlo ozbiljnu grešku. Smatram da politika mora biti servis građana, da politika mora biti časno zanimanje, da politikom treba da se bave ljudi koji zaista imaju kapaciteta i potencijala i mogu da učestvuju u kreiranje pozitivnog ambijenta. Ali ljudi koji su za to bili sposobni i koji su mogli mnogo da urade prepustili su prostor nekim drugima, koji su vjerovatno smatrali da mogu nešto da participiraju, a mi vidimo da preko 25 godina nema nikakvog pozitivnog pomaka u Bosni i Hercegovni, zapravo možemo reći da vlada apsolutno političko nepovjerenje među građanima i da je to stvar koja se mora riješiti ako želimo napravitit zemlju prosperitete iz koje mladi ne bi bježali. Politički ambijent je takav da oni ne mogu i ne vide perspektivu u Bosni i Hercegovini. S obzirom da sam najveći dio života proveo u sportu i sa mladima, ja smatram da se baš njima mora pružiti politički prostor. Jer ta snaga, ambicija, entuzijazam može dovesti do promjene. Ja sam 8 godina uporno pokušavao da neke stvari promjenim i vidio sam da nisam ostvario sve svoje ciljve bez obzira što sam imao zaista snažnu podršku građana u oba mandata, na čemu sam im zaista vrlo zahvalan. Ja sam se trudio da promjenim zakon o visokom obrazovanju i o sportu. Znam razloge zašto zastupnici u Parlamentu iz RS-a i Hercegovine nisu podržali promjene zakona, ali mi nikako nije jasno zašto to nisu podržale stranke iz Federacije. „
Šta ste radom u politici doprinijeli gradu, obrazovanju, sportu?
– Svojim aktivnostima sam želio da što je moguće više uradim za Tuzlu, Tuzlake i građane Tuzlanskog kantona. Za grad je značajan doprinos u definiranju Tuzle kao grada, zatim je pitanje obeštećenja i kompenzacije odnosno štete Termoelektrane i niz drugih pitanja vezano za Grad Tuzlu kao naprimjer putna infrastruktura. Želio sam da na određeni način stavim na uvid šta sam ja to radio u mandatu, šta sam obećao i šta sam ispoštovao. Pa sam napravio jedan dokument “Obećano-realizirano” i putem facebook stranice sam stavio na uvid javnosti i moram priznati da su reakcije bile izuzetne od onih koji su uspjeli da provjere dokument. Dakle, 8 prijedloga zakona, 7 inicijativa, 99 pitanja i preko 250 dijskusija, a posebno rad sa mladim ljudima i rad u sportu mi je jedna „zadovoljština“ sa kojom se mogu pohvaliti.
S obzirom da ste profesor na fakultetima, po vašem mišljenju, kakva je trenutna situacija obrazovnog sitema i gdje je korijen problema?
-Stanje u obrazovanju je vrlo teško i složeno i svakim danom postaje sve složenije. Ja sam tim povodom napisao jedan materijal pod nazivom „Zašto sam pokrenuo inicijativu za izmjenu zakona o sportu i zakona o obrazovanju“. Neki printani mediji su to prihvatili i puno istupa javnosti je bilo tada. Mora priznati da nisam zadovoljan trenutnim stanjem obrazovnog sistema. Obrazovanje se u ovom trenutku suočava sa egzistencijalnim i temeljnim problemima, sa problemima ne samo smanjenog broja kandidata koji zbog odlaska vani, nego i zbog pada temeljnih vrijednosti obrazovanja, a to je kvalitet. Vrlo često sam govorio o temi da li otići ili ostati. Ja vrlo dobro znam šta oni misle i šta osjećaju, zato sam svako predavanje završavao stihovima Alekse Šantića „Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba neće vas grijat k’o što ovo grije…” Sve ovo bih dopunio još jednom izrekom, koja oslikava naše društvo. “Kada se u ovim vremenima povjere odgovorne dužnosti nesposobnim ljudima, očekujte teška vremena.”
Sve se manje iskorištavaju mogućnosti edukacije van države. Zbog čega se studenti ne podstiču na edukativne razmjene u smislu erasmus programa van države?
-Mislim da bez međunarodne povezanosti ove zemlje, u cjelini kao i svakog pojedinca, a posebno studenata, mi nećemo napraviti nijedan odlučujući korak. Imali smo priliku da slušamo o našim uspješnim ljudima u inostranstvu. Mi te ljude moramo vezati za našu državu, grad, te da na taj način hvatamo korak sa razvojem nauke, jer nemamo dovoljno kapaciteta da sami to radimo na tome, ali sa međunarodnim konekcijama možemo da radimo uspješno. Mladi ljudi su pametni, naši ljudi su genijalni, oni postižu nevjerovatne uspjehe. Ja do sada nisam sreo glupom mladog čovjeka. Njima je potrebno malo podsticaja, da im se pokaže put, pa će ostvariti velike stvari. Perspektiva ove države je u rukama mladih ljudi. U tom smislu, projekat Ljetnog Univerziteta je bio najpozitivniji primjer dobre saradnje, i mogu da kažem da je to bila najbolja manifestacija. Nama su dolazili profesori iz cijelo svijeta, pa i studenti iz Mongolije. Isključivo su dolazili zbog tog projekta. To je sasvim dovoljan pokazatelj kvalitete.
Koliko obrazovnom sistemu smeta uključenost politike?
-Uključivanje politike na pogrešan način jako smeta obrazovnom sistemu. Politika mora da stvori preduvjete, a potom oni koji vode obrazovanje samo kvalitetnim radom da stvaraju preduvjete za punu implementaciju istavljanje u funkciju razvoja obrazovni sistem. Kada sam ja 2010. godine bio izabran za Federalni Parlament, tada nisam bio dovoljno samokritičan, pa sam godinu dana radio oba posla. Ali sam shvatio da nisam mogao raditi istovremeno oba posla dobro. I ja sam prestao da radim kao profesor na Univerzitetu i potpuno sam se posvetio za profesionalni rad u Federalnom Parlamentu, kasnije i u državnom. Uz to ja sam bio i predsjednik klupa, pa su bile i povećane odgovornosti. Nije bilo jednostavno stići sve to, boraviti u Sarajevu, stići na nastavu. Tu imaju razne komisije, dolazak delegacija, strane ambasade, i tu je ogroman broj aktivnosti zbog kojih ne možete sjediti na dvije stolice.
Profesor Đonlagić je preko 50 godina u košarci, u kojoj je imao vrlo zapaženu ulogu u Jugoslaviji, ali i u BiH. Početak kakrijere je bio igrački, potom je bio sudija gdje je došao do prve grupe sudija u Jugoslaviji. Međutim, njegovo trajno opredjeljenje je ipak bilo obrazovanje, odnosno tada fakultet. Đonlagić je, pored brojnih odbora i komisija, bio i član Upravnog odbora Košarkaškog saveza Bosne i Hercegovine.
Sada kada gledate sa strane, na koji način sport u BiH može napredovati?
-Na isti način na koji se to radi u Srbiji i Hrvatskoj.
- To mora biti državni interes, to mora biti promocija države.
- To mora biti prilika za mlade ljude, za one koji žele da se bave sportom, da to rade u svojoj državi.
- To može biti vrlo ozbiljna privredna djelatnost, jer svugdje u svijetu, ogromne količine novca se vrte oko sporta.
Mora se temeljno promjeniti odnos prema sportu. Mora se definirati status ljudi koji rade u sportu. Prije je to bio društveno koristan rad, danas to ne postoji, u tom smislu izuzev kod sudskih presuda. Mora se naći neka stimulativna mjera za ljude koji rade u sportu, koji svoj novac investiraju, bilo koje resurse. Onda kada se temeljno promjeni odnos prema sportu, možemo očekivati dobre rezultate. Jer, sportisti su najbolji ambasadori ove države koje možemo imati. Najbolja promocija države je sport, kako to niko ne vidi?
